Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vajrapani

Marketing

Tko je muž?

Godine 1217. pozvao je papa Honorije III. kršćanski svijet na novi križarski rat. Već se četiri godine skupljaju čete u Europi i redom kreću na Istok. Ovoga se puta borci ukrcali na lađe, većinom iz sjevernih krajeva Njemačke, iz Danske, Norveške, Frizije, iz Kölna i Bremena, oplovili zapadnu obalu Europe, zadržali se neko vrijeme u Portugalu, da tamo kršćanima pomognu u borbi proti nevjernicima; godinu su dana nakon polaska stigli u Siriju, zborište brojnih križara iz različitih zemalja. Tamo se okupila šarolika vojska vjernika, častohlepnika, lažisvetaca, pustolova s brda s dola, iz svih mogućih zemalja i naroda, kojima nije bilo zajedničko ništa nego samo znak križa na odjeći i nada u bitke i pobjede. Ali sastav je tih nejedinstvenih masa bio tako labav, da su i sami muslimani spoznali prednost svoga položaja, te se zatvorili u svoje neosvojene tvrđave- i čekali.

Dugo nisu trebali ni čekati- križarska se vojska stala raspadati. Prvi se vratio u Europu ugarski kralj Andrija, za njim se poveo austrijski vojvoda Leopold, a oni što su ostali, pošli su iz Sirije u Egipat, jer su se tamo nadali bogatijem plijenu... Prvom su svojom žrtvom izabrali bogat lučki grad Damiettu na Nilu. Zauzeli su ga, ali tek nakon opsade, koja je trajala poldrug godine, pošto je u gradu od 70 000 stanovnika 65 000 pomrlo od gladi, bijede i bolesti.

Europa je zakliktala od veselja nad tom pobjedom, a pogotovo nad neizmjernim plijenom. Samo što to veselje nije bilo dugog vijeka. Rođaci saracenskog sultana Saladina, egipatski i damaštanski sultan, sklopiše savez i opkoliše kršćansku vojsku. Iz tog su je očajnog položaja mogle spasiti samo nove kršćanske vojske, koje bi došle iz Europe.

Glavna im nada bijaše svima Hohenstaufovac Friedrich II., kojega je papa Honorije III. okrunio carskom krunom, jer je obećao da će poći na križarsku vojnu. Friedrich II. je pod pritiskom javnog mišljenja napokon poslao u Egipat bavarskog vojvodu s nekoliko galija, ali on sam nije pomislio da za njim pođe s jakom vojskom. I tako je Europa sva u brizi o Uskrsu 1221. svakoga časa očekivala crne vijesti s Istoka...

U te dane, pune tjeskobe, stigoše iznenada četiri slavodobitna pisma od ptolomejskog biskupa Jakova od Vitrya. On je pisao papi, austrijskom vojvodi Leopoldu, engleskom kralju Henriku III. i pariškom sveučilištu. Biskupove su vijesti bile nevjerojatne:

Kršćanstvu dolazi u pomoć novi moćni zaštitnik. Neki kralj David iz Indije kreće s golemom vojskom proti nevjernicima...

Jakov od Vitrya opisao je potanko, kako je bagdadski kalif zamolio nestorijevskog patrijarha u Bagdadu, neka pošalje pismo tome kršćanskom kralju Davidu, da mu priskoči u pomoć u borbi proti horezmijskom šahu, koji mu je navijestio rat, premada je sam bio musliman.

Na poziv patrijarha dohitao je taj kralj David, potukao horezmijskog šaha, osvojio moćnu perzijsku državu, a sada se nalazi pet dana hoda od Bagdada i Mosula. Kalifu je već poslao i svoje izaslanike: tražio je da mu odstupi pet šestina svoje zemlje i grad Bagdad, koji ima postati sijelom katoličkog patrijarha; osim toga je kralj zahtijevao toliko novaca da bi iz zlata i srebra mogao nanovo podići bedeme Jerusalima, koje su nevjernici pred nekoliko godina do temelja razorili.

Europa se sva pomamila od veselja, smatrajući to prstom Božjim. Nitko doduše nije znao gdje leži ta bajovita zemlja Indija, kojom vlada taj kršćanski kralj David, a niti kakav je to horezmijski šah koga je svladao taj kralj. Ali ni najučeniji ljudi nisu posumnjali u istinitost te vijesti, jer je Jakov od Vitrya sve točno opisao. Svi su stali blagoslivljati Davida "kralja kraljeva, koji će razoriti carstvo Saracena i zaštititi svetu crkvu". Opet su se spomenuli stare legende: da se na Istoku nalazi golema država Indija, kojom vlada svećenik Ivan, - "a njegova moć nadilazi moć svih kraljeva svijeta."

Već prije sedamdesetak godina, za vrijeme druge križarske vojne, uzbudili su duhove na Zapadu glasovi, da je taj svećenik Ivan navalio na saracenske države na dalekom Istoku i pobijedio ih. Ali onda su zanijemile sve vijesti o tom vladaru. Samo su još nestorijevski kršćani, koji su bili razasuti po mnogim krajevima širom Azije, tvrdo vjerovali da na Istoku cvate golemo kršćansko carstvo. Jedino sultan ne pušta nijednog kršćanina sa zapada u tu državu, a i svećenik Ivan ne trpi u svom carstvu ni živoga muslimana.

A eto sad piše Jakov od Vitrya jasno i razgovijetno, da je taj David unuk svećenika Ivana, sin kralja Izraela. Njegove su predstraže već doprle do granica Mezopotamije, samo su odavle najprije krenule prema sjeveru, da osiguraju zaleđe, prije negoli pođu "na Jerusalim". Na sjeveru su razbili Georgijce, koji su doduše kršćani, ali ne posve pravovjerni...

A zajedno s kršćanskim svijetom slavile su slavlje u Europi i židovske općine, priređivale molitve zahvalnice i skupljale novac, da pođu u susret tome kralju Davidu. U dva je naime pisma Jakova od Vitrya stajalo napisano da je kralj David "rex Judeorum" - Taj je kralj dakle, što dolazi, kralj Židova. On će svoj spasiti iz progonstva!

Kasnije su međutim ustanovili da je posrijedi pogreška: prepisivač je u Damietti mjesto "rex Indorum" napisao- rex Judeorum. A usmena je predaja iz kralja Davida napravila "sina Davidova", a iz sina kralja Izraela- "kralja od Izraela" Taj pak narod, što dolazi sa silnom vojskom ne može biti drugo nego potomstvo raspršenih plemena Izraela, koja su se pod Sinajem klanjala zlatnom teletu.
Dok je ovako Europa željno čekala na dolazak toga kralja, izostale su o njem s Istoka sve dalje vijesti. Križari su u jesen morali isprazniti Damiettu, a mogli su biti sretni, da ih nisu poveli u ropstvo.

Ali upravo tom su se činjenicom poslužili u Europi, iznoseći je kao novi dokaz da kralj David postoji: Saraceni su u svojim postupcima bili neobično umjereni, jer ih je sultan opomenuo, da ne budu obijesni, a kao primjer im stavio pred oči uvijek pobjedonosnog perzijskog šaha, koji je sada pobijeđen od toga tuđinskog kralja, umro u bijedi.- Negdje između Mezopotamije i Kaspijskog mora doista moraju da leže goleme, tuđinske vojske. Samo što nikako ne dolaze u pomoć križarima...

Mjesto toga su iznenada stale stizavati vijesti iz kršćanskih armenskih, georgijskih i kavkaskih kneževina, da su im vojske razbijene, gradovi opljačkani, tvrđave razorene. Onda su doprli i glasovi, da su ti tuđinski ratnici prešli Kavkaz i poplavili nizinu sjeverno od Crnog mora.

Tamo su stanovali strašni Kumani, koji su haračili na sjeveru po ruskim kneževinama, a na zapadu upadali i u ugarsko kraljevstvo. Sad su ti strašni Kumani tražeći pomoć pobjegli preko Dunava i stavili se pod zaštitu bizantskog cara, koji ih je naselio u Makedoniji i Trakiji.

Iz genoveške tvrđave Sudak na Krimu doplovile su galije s viješću, da su im neprijatelji jurišem zauzeli i spalili grad. A dvije godine nakon radosnih pisama Jakova od Vitrya dopro je iz ruskih stepa u zapadnu Europu glas, da su tuđinci razbili i uništili čete ruskih knezova i da njihovi čopori nemilice pljačkaju, razarajući i koljući prodiru redom u sve zemlje. O njima su pričali jezovite priče: da su im noge kratke, tijelo golemo, prsa neizmjenro široka, a lice crno. Da piju krv... - A ipak u borbu polaze pod zastavom na kojoj se nalazi znak križa...

O njihovu se podrijetlu i osnovama stale širiti nove predodžbe: da su potomci onih naroda, kojima su vladala tri crnačka kralja s Istoka, da će poći na Köln odakle će odnijeti relikvije svojih kraljeva.- Odjednom se pročulo. da su opet krenuli na istok, da ih je iznenada bez traga nestalo, kao što su iznebuha i došli.

Europa je odahnula- ali dvadesetak će joj godina kasnije isti ti divlji konjanici zatjerati strah u kosti, napasti je posve drugačije i potresti joj temelje. Tada je tek u najvećoj opasnosti i čitave svoje povijesti, na rubu propasti, saznala tko je bio taj strašni neprijatelj, odakle potječe taj narod i muž, koga je Jakov od Vitrya držao kraljem Davidom. Doznala je što se zbilo na dalekom Istoku; da se je rodio narod i muž koji je lice zemlje preobrazio za nekoliko vjekova.


-uvodno poglavlje iz jedne stare knjige čiji naslov ne možemo izreći jer onda niti naslovno pitanje ne bi imalo smisla.




Post je objavljen 16.03.2016. u 21:25 sati.