Ne zelim se javljat na prošlom postu i zahvalit vam na svemu,komentarima i ostalome,vama blogerima koje cijenim i poštujem.
Čitajući i pisajući na blogu postoji taj mali svijet gdje voliš biti.
Ali kad taj tekst netko uzme i okoristi se s njim, onda to više nije to.
Vama, blogeri, želim zahvaliti ovim putem, jer ne trebaju mi oči cijelog svijeta.
Prošli post je kao članak izašao na portalu dnevnik.hr, upakiran je i svrsi shodan.
On za djelatnike donosi dobit, u klikovima i ne znam čemu,ali to mi je bezveze.
Ali isto tako shvaćam, i sami smo prihvatili uvjete otvrajući blog.
Ne krivim ih.Možda bi mi trebalo biti drago,ali tekst je preosoban, kao i većina, tako da nisam oduševljen.
Meni ionak više znači da čitam i da me čitaju "moji" blogeri,a ovako moram sad čitati komentare nekih ljudi koji misle da sve znaju.
Ako bih već iskreno trebao reći (ne znam drugačije) onda bi mi više značilo da mi je barem jednom pripala titula "blogera tjedna", jer jedno dugo vrijeme sam se trudio upravo nekim svojim tekstovima prikazati ljepotu i života, prirode,roditeljstva,ljubavi , pa i tuge.
To bi mi više značilo samo zato jer bi ostalo u blogerskom krugu.
Daleko od toga, potpuno nevažno,ali kad ovakav tekst zaslužuje biti na vijestima portala,govori mi samo da je riječ o nečijoj koristi.
Bolno, ali istinito.
Upravi bloga želim puno sreće u radu i zdravlja u životu, a i svima nama skupa zdravlja i sreće!
I nakon ovog teksta da upravi nije slučajno palo na pamet da me nekad, bilo kad stavi u blogera dana, jer sad više nije važno i nikad se ne bi znalo jel to zbog toga što sam to ovdje spomenuo.
Nije nikad bilo važno,a sad je najmanje važno.
Svakoga dana gledam što se događa,kako ljudi razmišljaju i kamo to sve skupa vodi.
Slušam ljude i nekad ne mogu vjerovati gdje ja to živim.
S druge pak strane još uvijek me iznanadi kako ima ljudi koji ti priskoče i pomognu.
Ne pitaju puno, samo pomognu.
I to je to, to me drži.
Razočaraju me nekad razmišljanja ljudi.
To je također pokazatelj gdje živim.
Ali svatko ima pravo pisati i čitati, uvažavam i poštujem.
Ionako svaki članak na kraju u komentarima završi na ustašama,četnicima i partizanima.
Tako će i ova prošli, koji govori o mom životu, mojoj borbi.
Danas sam saznao da sam sebičan,da možda i ne postojim i da sam vjerojatno plaćen za "takve" tekstove.
Naravno da to ne može utjecati na mene kao čovjeka,ali opet mi daje do znanja kakvi su ljudi.
I ono što sam pričao o raspravljanju u familijarnim krugovima,tako i na internetu postoje ljudi koji te naravno poznaju više od tebe samog.
Oni znaju, ti pojma nemaš.
Također jedan komentar govori slično kao i Milijan Brkić, a to je ono : ako ti ovdje ne paše ili si ugrožen, odi tamo gdje nećeš biti!
E pa, evo, ostavljamo njima ovu državu da uživaju u njoj.
To nije ni blizu onoga što bih ja želio i volio da moja država bude.
Kad vidiš da se ne uklapaš, onda ideš.
Ako i sve propadne i opet budem tu,i dalje se neću pomiriti s ovakvom situacijom,borit ću se za sebe i obitelj.
Da,to je ta moja sebičnost.
Uvijek ću se boriti za svoju obitelj da žive životom dostojnim čovjeka.
Netko je napisao da nebi nikad učinio svojem djetetu ovo što ću ja.
E moj prijatelju, nikad ne reci nikad.
Ne da mi se više o tome!!
Vama blogerima još jednom hvala puno.
Post je objavljen 11.03.2016. u 12:28 sati.