Nismo se čuli mjesecima, skoro dvije godine.
I, dovoljno je da on natipka Hello, kao kod Adele, i ja izgubim sve cigle pod nogama koje su me bar donekle stabilizirale.
Mogu ja racionalizirati i svesti nas na dvoje običnih smrtnika od kojih je on, jašta, prepun mana, a ja nadmeno prezrela i ne mogu si više dopustiti da me netko voza ili daje kapljice - istina je da ja i dalje u svakoj toj kapljici vidim oceane i žudno se želim uroniti u te kapi.
Sve sa strahom da ću opet ostati na suhom, pored sveg tog silnog oceana.
I tipkam mu emocije i nježnost, a svjesna negdje u malom mozgu, kako je platonska ljubav jedina savršena, jedina netaknuta realnošću karaktera, psihoza i trauma.
I poželim požuriti i sve to najednom progutati, da se čim prije potroši, da opet mogu svisoka gledati na Ljubav i cinično je negirati.
Nestrpljiva ljubav.
Ljubav samoubojica.
Post je objavljen 09.02.2016. u 14:49 sati.