Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vajrapani

Marketing

Ogorčena i neogorčena divljač

U nedjelju smo s mikroautićem pokušali odvesti se u divljinu. Stigli smo dalje nego što sam očekivao, ali onda smo malo zaglibili.

"Parkiralište" je muljevita zamka. Na slici lijevo vidljivi su tragovi, stražnji kotači utonuli su do pola, došlo je do nalijeganja podvozja na tlo :-(( na sreću uspjeli smo uz pomoć nekih kolaca (kao što je ovaj na slici lijevo) razgrnuti blato i osloboditi mikroautić. To je dobra lekcija da uvijek u autu treba stajati malena sklopiva lopata.


A tu je i krivac. Ekskavator vadi mulj iz potoka.


Kako god bilo nije nam naročito naškodilo to iznenađenje, ali je previsoka temperatura za ovo doba godine kvarila ambijent, ne znaš da li je ovo lipanjska magla ili što :-(

Uzimamo novi tj. meni osobno neprehodani smjer klancom Vapelnični jarek.
Prvi dio uspona slijedimo šumski put.

Ubrzo iz debelog sloja lišća na putu izviruje litarska plastenka, puna benzina. Cijelo ovo područje je vodozaštitna zona, ljutim se dok razmišljam kako pijemo vodu s izvorišta iznad kojega nije rijetko pronaći razne kanistre od ulja i goriva. Zadnjih godina posvuda ovim krajem postavljene su table s upozorenjima da se radi o vodozaštitnim zonama raznih kategorija, no još treba vidjeti da li će i koliko to utjecati na svijest ljudi.



Na svu sreću plastenka s benzinom dobro je zatvorena, spremam ju u vrećicu i u ruksak.


Još nešto više uzbrdo dolazimo do račvanja i odvajamo se sa šumskog puta (na slici)...


...u drugi klanac koji se odvaja u poželjnom smjeru.


Ovo je životinjska staza koja presjeca klanac, fascinirani smo niti ne sluteći kako će nam sve postati jasno uskoro.

Samo što smo dosegnuli greben sa susjedne padine s druge strane klanca, dopire šuštanje lišća, čujemo da stiže nešto "masivnije" od uobičajenih srna i eto divljih svinja, čak tri komada :-)) Kolega nešto pokušava snimiti na mobitel... ali svinje već okreću nizbrdo i vješto koristeći morfologiju terena gube se iz vidika.



Tu na samom početku grebena neko vrijeme promišljamo kako su rijetki i dragocjeni takvi susreti, za razliku od srna koje se viđa skoro kao pravilo, divlje svinje ne viđa se baš tako lako. Već godine su duge prošle od ranijeg susreta s tom krupnom divljači.


Grebenom nastavljamo premo višim predjelima planine.





Nalazimo likovac i bezbroj lijepih malih jela

Izlazimo na glavnu planinsku cestu i neko vrijeme ćemo njome napredovati.



Opet sam zabezeknut ljudskom glupošću. Nikako mi nije jasno zašto se ruše orijaške bukve na ovakvim mjestima gdje svaka logika i estetika nalaže da se to stablo ostavi kao ukras prirode. Ovaj panj su cinično ostavili da nosi planinarsku markaciju- kako ružno je to tek vidjeti! Kakvoga to smisla ima? Možemo samo maštati kako bi lijepo pristajala na ovoj čistini orijaška bukva kraj ceste. No to nije niti najgori primjer!


Još dalje na križanju sa makadamskom cestom tu je ono najgore- nikad prežaljena bukva s križanja, koliko bi bolje to mjesto izgledalo da je to stablo ostavljeno. To bi onda bilo veličanstveno križanje putove gdje se planinski magistralni put iz smjera juga spaja s makadamskom cestom iz Ivanca. Onda bi nekakvoga smisla imale i table s putokazima koje sad zakucane na mrtvi panj djeluju kao neka sprdačina.

No tu nedaleko mi se odvajamo od glavnih putova. Krajnji domet ove šetnje je vrh Jelenska pećina (927m), jedan od pet vrhova (ili šest? :-S) gore Ivanščice koji su na preko 900m.
Nema gore nikoga, to je zatajan vrh na koji ne zalaze vikend-rekreativci ili planinski birtijaši, oni su u dane vikenda neizostavno svi na Pasarićevom domu.
Na svoju sramotu ja sam tek sada, već u zrelijoj životnoj dobi, prvi stupio na Jelensku pećinu... ali bolje kasno nego nikad ;-)



Na kamenu usječen je križić, pretpostavljam da je to netko htio označiti kotu, ali najviša točka je na očigled nekoliko metara pored.



Nema spektalularnih vidika s Jelenske pećine, ali neke se vizure ipak otvaraju prema zapadu, ono loptasto na horizontu što izranja iz magle bilo bi ako se ne varam Šekolje to je dio planine Strahinščice.

S Jelenske pećine hitro se spuštamo natrag na ivanečku makadamsku cestu, prebacujemo se preko nje, još smo neodređeni po pitanju spusta. Prije dok smo se uspinjali primjetili smo da je susjedni greben načičkan narančastim prslucima, lovci imaju hajku, svako malo odjekuje neki pucanj, radije se povlačimo blago prema sjeveru pa na zapad, nemam pojma da li je sezona lova ne jelene ali ne želim ništa riskirati.






Ravna gora ukazuje iz magle na sjeveru.
Malo po malo teturamo nekim padinama prvo teže pa zatim lako prohodnim.



Nalazimo veprinu


Preko proplanka koji je dušu dao za kaljužanje divljih svinja... ali svinje ne misle tako, nema tragova.


Tek na fotografiji sam primjetio uvijeno stabalce, u šumi ga nisam registrirao.


Kolega otkriva vrlo izgledno jelenski trag (lijevo od ruke) sad smo doista u predjelu koji je iz lovačkih priča poznat po jelenima.
Ne treba se zavaravati oko veličine jelena, ne treba suditi po majušnim lopatarima koji se danas popularno uzgajaju posvuda, a koji su veličine malo veće srne. Jelen obični Cervus elaphus koji obitava i na Ivanščici može imati 150- 200kg.

I stižemo tako na još jedno kultno i ekskluzivno mjesto gore Ivanščice 794 metra visok vrh VVP.








Vrh sam po sebi najviši je u zapadnom dijelu Ivanščice, ali poseban je upravo radi ovog "balkona" na stijeni s kojeg je pogled veličanstven. Već je predugo da nismo bili tu, niti se ne sjećam koliko godina, znam da sam jedanput već pisao nešto za blog o vrhu VVP-a ali to je bilo davno.


Čaj od kamilice.

Na spustu promatramo karavanu od 6 komada srneće divljači, opet smo ih čuli prije nego vidjeli, šušte samim hrptom polako iznad nas, a mi promatramo između stabala kako promiče ta svečana povorka, sasvim mirno i dostojanstveno.

Skupljamo putem neke kanistre od ulja, staklene i plastične flaše i čaše.




Kanistre smo razrezali nožem i tako smo dobili praktične kante za skupljanje smeća :-))
Našli smo čak jednu lijepu čitavu staklenu čašu kockastog oblika koju sam mislio uzeti i koristiti u garaži za spremanje sitnih matica ili nastavaka za odvijač ili tako nekih sitnica, ali zbog lijenosti stavio sam ju u široki bočni džep na hlačama umjesto u ruksak, tako sam uspio razbiti čašu o kolac koji sam prema kraju šetnje koristio kao hodački štap, šteta egzotične čaše, a više sreće nego pameti pa nije bilo i stakla u nozi.

Sudbina je diktirala tako da se s lovcima toga dana ipak nismo mogli mimoići. Baš nailazimo na završetak lova. Nisu imali uspjeha. Malo čavrljamo s nekima od njih o neodgovornim ljudima koji zagađuju vodozaštitno područje, hvalimo se viđenjem srneće povorke, ali svinje smo zatajili, ne želimo da im baš prepukne srce od muke :-) stariji gospodin pita da li smo možda iz lokalnog eko-kluba s obzirom da nosimo smeće iz šume, rekosmo da nismo iz eko-kluba ali pravi identitet niti smjernice ne otkrivamo, nikad neće znati da su susreli jelena i nisu ga znali prepoznati. Treba malo pažljivije i pronicljivije gospodo lovci, pa onda niti ulov neće izostati ;-)


Post je objavljen 23.12.2015. u 22:42 sati.