Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/putovanjezivotom

Marketing

Početak...

Već duže vrijeme se borim sa nekim ne strahom,već željom da si promjenim život.Razmišljam u čemu sam griješila,zašto nisam krenula drugim putem nego sam otišla tim gdje jesam.
Jesam li mogla učiniti bolje za sebe?
Pa vjerujem da jesam,ali bila sam mlada....kao...nisam znala što je život,voljela sam toga svoga prvog momka,bio mi je sve....ona prva ljubav...moj život i svi oni ne leptirići nego drhtaji koji su mi dolazili kada sam ga vidjela i kada me grlio...nisam znala i što učiniti sa problemom koji mi je bio na putu....bila sam kao mlada i naivna...ma nebi rekla...vjerujem da sam bila samo jako zaljubljena (možda sam i danas). Imali smo to nešto ,za to smo se trebali boriti,ali ja sam poslušala svoje roditelje i pustila da oni odluče za mene...nisam se borila ni za njega ni za to što sad tek shvaćam što znači u životu. Prolazili su dani, nismo se ni vidjeli...pa samo opet krenuli ali nije bilo to više to...tada je je počeo strah,osuđivanje i laži.počela je prevara,prešla sam preko toga....al on me jednostavno ostavio izabrao je drugu.Boljelo me i to jako (još me boli) Neko vrijeme sam bila luda kada sam ih vidjela zajedno,znala sam namjerno paziti kad je nije bilo kraj jnjega pa ga slučajno susresti.Nije više mario,uvijek je govorio da se nikad neću promjeniti...ali ja sam ga voljela i to jako ali je li on mene to još nikad ne znam.Godine su prolazile,ali on nije.Nisam mogla vjerovati da to postoji,da nekog možeš tako voljeti i živjeti u nadi da će se sve opet vratiti,ali nije.Namjerno sam našla prvog koji je došao i odlučila se udati za njega.Kada sam se udala ne znam da li je bilo iz ljubavi,ali nije mi bilo ni bitno.tada se i on nakon par mjeseci oženio.I tu je bio kraj svemu.Znali smo se sretati al ja nisam više dizala pogled na njega,svaki put me pozdravi ali ja ne uzvraćam.Boli me to jako...ali borim se ,ne dam se više da vidi da je još tu u srcu negdje skriven.Dobili smo jedan i drugi djecu.Krenuo je vrtić djeca nam polaze isti,redovito se susrećemo ali pogledati ga ne mogu u oči više.Što od srama što od boli...Pitam se samo kako bi bilo da se sretnemo negdje daleko od svih,sami da vidim šta bi si rekli,šta bi on rekao nakon svega...voli li on mene još ili me zaboravio?Znam da mislite da sam luda,ali nisam ja sam jednostavno ostala u toj staroj ljubavi,u njemu i u nadanju.Svjesna sam svega i ovog života koji živim i koji prolazim.ali zato želim pisati želim se osloboditi toga olakšati dušu.

Post je objavljen 24.08.2015. u 00:47 sati.