Čujem nekad kriomice
Vjetar njene
mile kose
Iz ponoći,
oprano iz zemlje
podiglo se malo sunce
da me gleda, iz njeg oka
što u jutru progovara
Čujem vjetar njenih ruku
Koracima, diraju me
Kao noge, pružaju se
na staze moga stvarnog
puta života
Čujem rime njene rane
Gledam one stare dane
Kroz ključanicu
našeg carstva
Kao mlada vila
usred osmjeha, otkrila je
svjetlom svoje mlado lice
Čujem vjetar njene kose
Vidim tugu, vidim
nekad njene male noge bose
I dok hodaju vjetri da me traže
Vidim obris njene rose
Što se sjaji, joj iz srca
Dok mi lik moj ne pronađe
Da nam tama, jednom zađe
Pa me uzme, sva za ruku
Pa ju stisnem, svud za dušu
Da zatvorimo jednom oči
i gledamo jedno u drugom dijete,
dijete izgubljeno,
od nemoći
Tebi.. koja me čuješ i znaš za me..
"Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha. (Evanđelje po Ivanu 3,8)"
Post je objavljen 14.08.2015. u 18:32 sati.