Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vajrapani

Marketing

Crkvina- Mali Rajinac

Malo kasnim s nastavkom reportaže o ekspediciji Velebit 2015. Nadam se da se nitko nije našao rasrđen time. Ako jest onda ne smije čitati niti ovaj nastavak... barem dok se ne prestane srditi. Eto sad kad smo to riješili ajmo:




korak po korak i prelazimo Jezera


Ovo je lokacija Crkvina. Radi se o suhozidu- ostatku srednjovjekovne crkvice Sv. Antuna.






Vrlo zanimljiva građevina je to zasigurno bila nekada. I misteriozna.

Nije baš jasno zašto se Crkvina danas naziva i Sv. Ante jer prema svjedočanstvima starih Krasnara to je bilo marijansko svetište kod kojeg su pastiri za Veliku Gospu održavali svoj "pastirski sabor"

U narodu oko sjevernog Velebita dugo se sačuvala tradicija o stočarskom proštenju na Jezerima, pa su čobani s toga dijela planine svake godine na blagdan Velike Gospe imali ovdje stočarski sabor
(Marković 1980: 126).


Tražeći više podataka našao sam jedino neku znanstvenu dizertaciju na slovenskom jeziku, koja je vrlo intrigantna.
Vrlo zanimljivi odlomak ovdje ću kopirati u cjelosti u originalu na slovenskom jeziku (i gornji odlomak je u dotičnoj dizertaciji naveden kao referenca)

Po pripovedi iz Anićev (zaselek Krasna) so na Jezerih nekoč živeli Grci. Tam so imeli stalno naselje s cerkvijo in popom. Vendar so imeli težko življenje, saj je tam pogosto snežilo celo v 7. in 8. mesecu. Zato so naselje opustili (pogovor 1. V. 2007). Ostanke zapuščenih pastirskih bivališč na Jezerih omenja tudi Marković (1980: 126).

Cerkev
Na hrbtu sredi Jezer so še danes ostanki cerkve. To je suhozidna stavba z vhodom na severozahodu, pravokotne oblike z zaobljenimi vogali. Dolga je približno 10,5 m in približno 4 m široka. Pri vhodu je apsidalna razširitev, široka 3 m. Zid je širok približno 1,3 m in prav toliko visok. V oltarnem delu je 0,9 m široka in 3 m dolga skalna polica, ob njej je v južnem vogalu notranjosti v steni vdolbina velika 0,4 x 0,4 m in 0,3 m visoka. V jugovzhodni zaključek zgradbe so vtaknjeni ostanki lesenega križa. Streha ni ohranjena. Diagonala stavbe, ki veže zahodni in vzhodni vogal, poteka točno v smeri Z–V. Vzdolžna os cerkve ima azimut (merjeno z oficirskim kompasom) približno 123,5° (seveda od magnetnega severa), kar se skoraj ujema z azimutom 124° (od geografskega severa) tamkajšnje smeri proti točki vzhoda božičnega sonca. Zato je zelo verjetno, da je bila cerkev usmerjena proti vzhodu božičnega sonca, torej zimskemu solsticiju. Popolno potrditev lahko dajo meritve z ustrezno geodetsko napravo ali pa opazovanje vzhoda božičnega sonca na kraju samem. Marković opozarja, da cerkev pravzaprav nima oltarja, ampak je to kar živa skala sama, zato meni, da gre za "prastari žrtvenik pretvoren u kršćanski oltar i potom obzidan u kapelicu". Breg s cerkvijo naj bi se imenoval Goli hrbet (Marković 1980: 126). Na zemljevidih najdemo napisa Crkvina in Sv. Ante.

-NEKATERI TOPOGRAFSKI VIDIKI OBREDNIH MEST, ANDREJ PLETERSKI, Znanstvenoraziskovalni center SAZU
Inštitut za arheologijo
1000 Ljubljana, Novi trg 2
Slovenija


U daljnjem tekstu dizertacije navodi se mogućnost da su "Grci" koje u svojim pričama navode Krasnari bili ustvari možda neko pleme misterioznih Vlaha odnosno ostaci predslavenskih stanovnika (npr. romanizirani Iliri) koji su nastanjivali velebitske livade u vremenu kad su niže predjele već zaposjeli Slaveni i zaključuje se da Crkvina kao mjesto hodočašća ima porijeklo u predslavenskim vremenima.
Ono što je neupitno je da su na gore na Jezrima i dolje u Krasnom paralelno funkcionirala dva marijanska hodočasnička svetišta. No naposlijetku livade Jezera i Crkvina nestankom planinskog pastirskog života je izgubila značaj, a ulogu je preuzelo potpuno Krasno sa svojom crkvom Majke Božje Krasnarske.



S planinarskog gledišta Crkvina je važna zato jer tu se račvaju staze.


Buljevac (prema Zavižanu)


Krasno odakle smo i došli


A sad ćemo premo Malom Rajincu.


To je iza onih visokih jela






A kad smo došli iza jela još nam je milije bilo kroz njihove grane svratiti pogled natrag prema livadama Jezera


Dalje napredujemo kroz prašumski ambijent Generalskog Dolca.


Tu je sve polomljeno, skršeno.
Potkornjaci radi velike štete na jelama, tako je posvuda na Velebitu, jele se suše, a vjetrovi ih lome.


Čak je i tabla slomljena tako da fali ćošak s informacijom koja nas je najviše zanimala u tom trenutku- koliko ima do vrha M. Rajinac :-P




Uspon do vrha Mali Rajinac se ispostavio dosta dug... ili smo mi već istrošeni usponom od Krasna do Jezera :-P


Nadomak vrha se već lijepo vide Jezera koja smo prokrstarili na putu ovamo. Jedina ženska sudionica ove ekspedicije, valjda zabrinuta za naše stanje morala dovikuje nama koji još vrludamo kroz klekovinu i borimo se da dosegnemo greben s vidikom: "ljudi isplati se" :-)) to nam je svakako bilo od koristi u tome trenutku i to nije šala.

Mali Rajinac sa 1699 m nm je najviši vrh Sjevernog Velebita, ne treba vas zavaravati njegovo ime jer viši je za od Velikog Rajinca (koji je valjda veći volumenom pa se zove Veliki :-))




Pogled s Malog Rajinca pokriva sve i Rožanske i Hajdučke kukove i Jezera s kojih smo stigli i Veliki Rajinac i sve... ma sve.


Reklo bi se da je ovaj u prvom planu upravo V. Rajinac




Nakon prigodnog domjenka na vrhu, sustavnog upijanja svih vidika i utvrđivanja daljnje rute vrijeme je za odmor.


To sam opet ja samo u drugoj majici ;-)
Tu na samom vrhu čak nema niti obada, oni nas čekaju dolje na svojoj nekoj granici nadmorske visine.


Ležanjem (ili samo stajanjem) na stijenama upija se znatna energija koja je u kamenu akumulirana tijekom milijuna godina kroz proces nastanka (jer je u tome procesu sudjelovalo svih pet elemenata grubotvarnog svijeta kroz dugi vremenski period) To je osobito važno na planinarenju i kod umora i bolova u nogama.
Budući da sam u društvu koje vrednuje isključivo svjetovno-znanstveni diskurs taj fakt zadržavam za sebe i guštam u miru.


A očigledno da su i ostali instinktivno polijegali po stijenama i da im to koristi iako niti ne znaju koliko i zašto... hih ;-)


Moram priznati da mi je čudno ovako upadljivo ispisivanje naziva planinarskog društva koje je markiralo stazu kao što su u ovom slučaju učinili Zabočani :-P Nemam pojma jer nisam u planinarskom društvu nikad niti bio možda je to sasvim normalno. No po meni je to ko ono "ajd vidite što smo mi napravili, to je naše djelo, evo i našeg potpisa ta mi smo vam to omogućili!". Možda bi bolje bilo nekako nenametljivije ako se uopće mora isticati svoje društvo na svetom mjestu na visokom vrhu? Hm... Zabočani... hm :-S

Iako je originalni plan predviđao uspon na Mali Rajincac već prijepodne uslijed spleta okolnosti koje su dovele do povećeg kašnjenja mi smo na taj najviši vrh Sjevernog Velebita stigli negdje poslje 5 popodne :-)) Ali zbog toga je i daljnji tijek ekspedicije bio zanimljiviji. O tome u sljedećem nastavku.

Post je objavljen 12.08.2015. u 19:40 sati.