Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/suton-san

Marketing

Život kao putovanje

„Tada i situacija koja nam je donijela patnje dobiva smisao i opažamo da smo ju morali živjeti, prijeći, osjećati, kako bismo se mogli promijeniti, kako bismo mogli postati svjesnija, zrelija osoba, kako bismo pristupili svijetu svjesnosti, kako bismo postali svjesni vlastitoga putovanja, istinskoga razloga vlastitog postojanja.

Učiti od toga što se događa.
Od svega onoga što nam se događa.

Da prijeđemo na dublji, uzvišeniji, transcedetalniji stadij vlastitoga postojanja.
Znam da se ponavljam, ali na žalost ima osoba koje ne shvaćaju, koje ne uče, koje ne žele učiti i koje provode cijelo svoje postojanje na ovoj zemlji trpeći, a da ne daju tom trpljenju viši smisao, istinsko značenje njegova događanja. Ako nisu svjesni da se iza svake patnje nalazi poruka i da smo tu kako bismo ju prihvatili i svjesnije mogli proslijediti vlastito putovanje, bit će određene da uvijek trpe.

Cijeloga života.
A da ništa nisu shvatile.
A da nisu uistinu slušale.
A da nisu uistinu gledale.
A da nisu uistinu živjele.

Dakle, da se ne trpi više, mora se živjeti znajući da ne postoje slučajne stvari, nego da je sve to što neka osoba prolazi, doživljava, živi, nužno, savršeno nužno – tj. treba upravo ta činjenica u tom trenutku, upravo ta osoba u toj preciznoj fazi života – da krenemo i budemo na putu, na putovanju, da uzmognemo prijeći na sljedeću etapu.
Osobe koje dostignu taj način življenja, nadvladale su trpljenje kao stil života.“ (str. 99-100)


„Kada smo usredotočeni samo na sebe, na svoje Ja, u dubini se osjećamo izgubljenima, nezadovoljnima, nešto nam nedostaje, sve ako to ne pokazujemo.

Zatvoreni smo u sebe.
Osjećamo nelagodu i nemoć.

Nelagodu jer se osjećamo nemoćnima pred nasiljem. Stranim nasiljem. Nasiljem koje dolazi iz samog našeg srca, jer smo izgubili smisao, izgubili vodstvo svog osobnog puta.
Na primjer, sustav međusobnih odnosa na koji smo naviknuti zasnovan je na očekivanju da ljubav radije primamo negoli dajemo.

No moramo slušati i poštovati drugoga.
Već od djetinje dobi očekujemo da budemo ljubljeni, dok nas duhovno putovanje na koje je svatko od nas pozvan, vodi, naprotiv, da ljubimo. Htjeli bismo biti služeni, ali put rasta uči nas da moramo služiti.
Dakle, samo osoba koja uspije prijeći od potražiteljskoga na dužnički način mišljenja u odnosima prema drugomu, ulazi u istinsko značenje identiteta i smisla.
I putovanje je poprimilo smisao.“ (str. 101-102)


„Zato putovanje o kojem govori ova knjiga nije samotno putovanje, nego među drugima.
Ali kojim drugima?

Istinskim siromasima i istinskim potrebitima.
Samo oni nas prisiljavaju da iziđemo iz samih sebe.
Samo nam oni omogućuju putovanje.

Ali staviti se uistinu na put ne znači učiniti se robom drugoga ili podložiti se narcističkim težnjama, nego postati za njega mjesto slobode, rasta, neovisnosti.
Dakle, u osnovi, moje putovanje predviđa određeno Ja koje dobiva nadahnuće preko drugoga.“ (str. 103)


Valerio Albisetti, „Životno putovanje“


Post je objavljen 21.05.2015. u 19:41 sati.