Svako jutro bojom naznacim stranicu novog dana, u mirisu kave i dima.
Kroz osmjeh mostova i podivljalih rijeka, hvatam grebene koje smiruju nazaustavljiv tijek magle koja poput odijela nosi mirise, boju sivila i tugu previranja.
Njezan dodir svih tih latica zivota ponekad zakuca na moja vrata i privine me na svoje grudi, dajuci miris zavodljivog cvijeta na svom putovanju.
A onda sva ona snaga mirisnog cvijeta i njegovih posjetitelja, laganim dodirom krene na veliko putovanje, obasjano srebrninom plasta ljepote...
Gledam, udisem i pustam se niz tu rijeku, svaki put pitajuci gdje je luka mirnija, postoji li nova tajanstvena zemlja.....
Post je objavljen 19.05.2015. u 19:51 sati.