Uz duž cijelog mora
rasuo se njen pogled sjetni
Nakon uvodnog nemira,
spustila se oseka
Tražio je oblake
Hodao po željeznim čavlima
Tražio je srcem od usta,
snivao oblake, a živio u dugi
koja spuštala mu se u kiši
Taj pogled bio je nekad
kao napušteni, malovjerni pas
Stiskao mi se uz nogu, grlio me oko struka
Obgrljena mi je bila duša
Kao od nekog tko ne želi
da izgubi, da se u pustinji
životnoj ne pronađe
Prosule su se kapi kiše
na užegloj pustinji
kapi ljubavi nosila je u ruci
Kao kad malo dijete nosi kanticu
slijedeći svog oca
iz kaktusa pila je vodu
i kapala iz čela
dok Ju ne pronađe
barem na krajičku suhe zemlje
Mileni pogled,
uz duž mora, pokraj planine
Pokraj njenih nogu umornih
Ležali su koraci traganja
i nikad izblijedjele ruke
pune bjeline dohvata
Rane su joj bile usahle, i pogled
razočaran, tragajuć
A duša joj bila je velebna,
poput zajedništva tisuća zrnaca
na vjetrovitom moru
disala je dušom principa
za obitelj koju je voljela
u kojoj je htjela počivati i
biti voljena
https://www.youtube.com/watch?v=2unRDeJ-sEU
Post je objavljen 18.05.2015. u 21:57 sati.