...
zvoni mobitel, zove me stara.
ne, moja stara se ne ljuti kad je tako oslovljavam, jer nije to s nekom pogrdnom ili posprdnom notom, već onako, od milja.
i moj junior mene zove svojim starim, a tek mu je sedam godina, i skroz mi je to onak', za raspekmezit se.
digresiram...
zvoni mobitel, zove me stara, javim se. pa jesi na poslu, jesam, jesi u Koprivnici, pa jesam, jel ti mogu maznut auto, pa možeš. baka mora doktoru, i ne, nije ništ' novo, muči je opet visoki tlak, te joj dali neke nove tablete, pa ti naši doktorski šarlatani, a stare tablete su joj bile čistam ok... dobro, mama, dođem po tebe.
čisto da vam umirim znatiželju, baka je na starim tabletama i skroz ok.
auto sam predao kraljici majki, čekala me šetnja pri povratku s posla. dan je bio sunčan i topao, nisam se žalio.
po završetku radnog vremena nabacim sunčane na nos, turim ruke u džepove od hlača i lagano krenem doma, nogu pred nogu, šmekerski. prođem poslovnu zonu, ušetam u centar, terase dupkom pune, ljudi valjda jedva dočekali prve zrake sunca i kafanske stolove na otvorenom. prolazim kraj stare robne kuće i zgrade porezne uprave, grozim se nad oronulim koprivničkim hotelom i bivšom zgradom Bilokalnika, a sadašnjeg Jadranskog osiguranja, da bih na pješačkoj stazi ispred Lidla ugledao nešto malo i bijelo. priđem bliže, a ono patika sa roza Nike znakovljem, veličina petnaest. neš' ti velike noge, ej!!! ogledam se oko sebe, tražim nekog sa baby kolicima... mama, tata, baka servis, bilo tko sa malom, napola obuvenom ženom u košarici ispred sebe.
ništa...
trpam tu minijaturnu patiku i džep i pravac doma, usput smišljajući facebook quest za pronalazak male vlasnice, tj. roditelja iste.
moja osobna, mala Pepeljuga...
fotografiram šlapicu mobitelom, objavljujem fotku na svom facebook i profilu i dvije online tržnice, molim ljude da podijele fotku i usput objašnjavam gdje sam našao izgubljeni predmet, sve u nadi da će roditelji moje princeze vidjeti nečiji share. nije prošlo dugo, do navečer je post bio podijeljen preko osamdeset puta i princezini roditelji su se javili. ispalo je skroz simpatično kad smo ustanovili da smo generacija i znamo se od osnovnoškolskih klupa.
narednog dana "staklena cipelica" vraćena je šestomjesečnoj vlasnici, a jedina koja je to malo emotivnije ispratila, je žena/majka/kraljica, jer kad su mala djeca, a pogotovo bebe u pitanju, pekmez njenog kalibra rijetko se viđa, ako i uopće! ono, razdragana baka ili tetka za nju su preolaka kategorija. icuceeee bozeeeeee, pa cujes tiiii... i te fore...
uglavnom,
potraga je kratko trajala i uspješno je okončana, najviše zahvaljujući dobrim ljudima koji su se, kao i žena/majka/kraljica, a i moja malenkost, raznježili na malo izverziranu priču o Pepeljugi, uzeli nekoliko sekundi svog vremena i pomogli time što su proširili priču. mogli bi tak' i ovo moje pisuckanje, ne, kužiš, pa možda padne kakav ozbiljniji angažman i honorarček?!
šalu na stranu, i ovim putem hvala svima, iako sam se već zahvalio i na facebooku, uz želju da Vam pomaganje prijeđe u naviku, jer samo ako se male ruke slože, sve se može. nitko, ali nitko se neće zapomognuti dijeljenjem priča o lajkovima koji se preračunavaju u lovu za siromašne, jer to jednostavno nije istina i uostalom je sramotno da netko na tuđoj nesreći skuplja pozornost, ali da se lajkovima i dijeljenjem postova može postići neko dobro, sitnica koja će makar samo nasmijati ljude i ugrijati srca, evo dokaza da se može.
čtamo se...
pozdrav, dobri ljudi!
...
Post je objavljen 14.04.2015. u 16:28 sati.