Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

Marketing

POD NE-KROVOVIMA

Image and video hosting by TinyPic

Šesta noć bez krova. A krovopokrivač nikako da dođe. Možda ni ne postoji. Možda krovovi ne postoje. Zvao sam ga sa fiksnog, krovopokrivača tog, zvao sam ga preko inomrežnog, zvao sam ga s nano-stanice – pokonzultiravši, dakako, etičko povjerenstvo. Da, doći ću, već koliko nakosutra, rekao je još nakjučer, ali evo, ali nikako, nikako da dođe. Ah, već me želudac boli od svega toga, stara priča.
Već smo šestu noć bez krova. Istina, krova nismo imali ni ranije, ali tek unazad šest dana postali smo svjesni opasnosti. Osvijestio nas je naš dostavljač marelica, uvaženi Lindon Pokše:
„Gdje vam je krov?“, upita jednog jutra.
„Ne trebaju nama te novotarije“, odgovori moja žena, Slavica Kukuruza.
„Nije da nam ne trebaju“, dometnem pak ja. „Krov je ipak koristan. Ja od razvjezdanog neba ne mogu spavati…“
„… više od devet sati za redom“, dometne naše najmlađe dijete pa se počne smijati.
Ja sam tog trenutka pak morao hitno na zahod – bio je moj red za punjenje septičke jame. A nešto mi je, ako ćemo pravo, i zarondalo od crijeva naniže i, brijem, prouzročilo inostresnu seriju vibracija na području ošita.
***
Nekih mjesec dana kasnije, kad je Lindon Pokše ponovno svratio na dostavu, to naše najmlađe, to ludo, ludo dijete još uvijek se smijalo. Ali Pokše je zainzistirao glede krova:
„Što ćete kad kiša padne? Prognoza kaže…“
Na spomen prognoze brecnuo sam se i odlučio zvati krovopokrivača. (No prije toga sam morao ići povraćati, ne u septičku jamu nego u improvizirani vomitorij lijevo od ostave.) Moja žena, Slavica Kukuruza, tome se usprotivila, i krovopokrivanju i povraćanju, jer da „nama ne trebaju takve i nikakve huncutarije“, dok se najstarije dijete stalo čohati jer je, na posve neznanstvenim osnovama, dobilo svetjelesni svrab.
Tako da, tada još, nisam išao zvati krovopokrivača – koji možda ipak postoji, a i o krovovima, pravim krovovima, glasine se množe li ga množe, a što ih je više tim su manje glasine, kažu – a zvjezdano nebo nad nama i probavne smetnje u nama i dalje bijahu temeljima naših života.
***
Na konačnu odluku o postavljanju krova najviše je utjecao dolazak Lubenije Fueo, dostavljačice kapi za nos, koja nam je rekla:
„Ovoga puta je zaozbiljno. Prognostičari su sigurni. 100%. Bit će kiše. Možda i susnježice.“
„Nakon 20667 vedrih dana i još vedrijih noći? Čisto sumnjam“, rekla je moja žena, Slavica Kukuruza, a ja sam, u tom svečan-času, ipak odlučio pozvati krovopokrivača.
Srednje se pak dijete iz čistog nemira uzjogunilo, nagazilo Lubeniju Fueo posred stopala, zatim otišlo kakati u vomitorij, useknuti se u septičku jamu i još mnogo, mnogo toga. Lubenija Fueo razljuti se, iz pokretnog magacina izvuče specijalno izdanje kapi za nos, naoštri ih, zategne i uzrepetira.
Pa ravno u oči.

Post je objavljen 06.04.2015. u 13:41 sati.