Uvijek sam palila malo kasnije, ono pravo paljenje, kojim krećeš naprijed jer je sve na mjestu i uspostavljen je kontakt.
Teoretski sve Znam, još za vrijeme doživljaja procesuiram i stavljam na mjesto emocije, stavove, odlučujem, živim...
Ne kačim se za negativne emocije već ih prigodno zamijenim nekim mehanizmom, najčešće racionalizacijom.
Svašta mi se izdogađalo od zadnjeg posta, većinu toga sam i zaboravila.
No, sjedim ovih dana i kontam kako ta racionalizacija može, ma kako pozitivu birala radije nego otrovne emocije, na neki način i okljastiti osobu.
Pičiš kroz svakodnevicu koja neprekidno postavlja nove i nove izazove, rješavaš probleme, gasiš požare, pališ vatre, u hodu slažeš fajlove iskustva i dovedeš se u situaciju da si ni za jednu malo važniju emociju nisi dala dovoljno vremena.
Da ju odradiš do kraja, da ju osjetiš u punini svega što jedna emocija nosi, ma koja god emocija to bila.
I sjediš i gledaš se kako zapravo samo postojiš. Omeđena već unaprijed pripremljenim mehanizmom.
Kad ću osjećati?
Hoću li uopće ikad?
Jesam li više sposobna za to?
rundek
Post je objavljen 22.10.2014. u 22:25 sati.