Kroz godine sam odaslala mnogo molitvi u nebo. Sada kad o tome razmišljam, shvaćam da nikad nisam zahvalila na uslišenima.
Shvaćam da ih možda nisam ni zaslužila.
Mnogo toga sam krivo napravila. Prije, sada...uvijek.
Ne znam čega se bojim i ne znam od čega bježim. Ne znam ni gdje.
Rekla mi je jučer jedna kolegica "Ti si malo izgubljena osoba, jel da?".
Jesam, izgubljena sam.
Zapetljana sam u svoj bijes, svoju ljutnju, svoj sram, svoju nesigurnost.
Gušim se svojim ponosom i prešućenim riječima. Osjećam hladnoću na svojoj koži, tihu jezu samoće.
Voljela bih da sam bila strpljiva. Da sam ti dala vrijeme koje si trebao i da sam shvaćala da i ja trebam vremena.
Zadnja poslana molitva bio si ti.
Možda je ova test mog strpljenja...
Hajde moje sve, moje ništa, usliši se...Molim te.
Post je objavljen 15.10.2014. u 19:20 sati.