Marketing
Čudnovato čudesno nestajanje
Čudnovato čudesno nestaju emocije.
Negdje ispadaju po putu.
Koračajući stazom života kao da postaju teret, pa se postepeno rješavamo tog tereta, ne bi li lakše koračali.
Bacamo ih gdje stignemo, da ne bi netko vidio da hodamo s njima, jer lakše je tako.
Ako ih i ne bacamo, one same polako odlaze, kao da shvaćaju da ih ne želimo.
One su moralne pa same odu kad osjete da su suvišne.
I tako je valjda svima lakše.
Je li lakše !?
Ili ih toliko potiskujemo da ne znaju pronaći više put, a nekad bi htjele !?
Mislim da najviše te emocije "uživaju" kod djece, jer ona ne znaju još da će jednog dana okrenuti im leđa.
I žive skladno i veselo, čak i u plaču, čak i u tuzi, kao i u veselju.
Djeca i emocije su veliki prijatelji na početku.
A onda, onda počne to ispadanje i gubljenje emocija negdje putem.
Nestanu li one stvarno ili se samo čovjek pravi da ih nema.
Da li čovjek nauči i to sakriti, kao što nauči sve drugo !?
Da li čovjek zaboravi to razdoblje i ignorira da je nekad imao emocije i da ih je pokazivao, da se nekad veselio sitnicama.
Često puta vidim neke ljude koje su na neki način psihički oboljeli i često u njima vidim emocije i to dijete koje je u njima.
Vidi se da su oni još uvijek skloni veseliti se običnim stvarima.
I onda se pitam jesu li oni zapravo zdravi, a mi koji smo kao zdravi, jesmo li mi zapravo bolesni.
Kako zadržati te emocije i pokazati ih, a da u ovom šabloniziranom svijetu budeš "normalan".
Kako buljiti u list na drvetu, a da se oko tebe ne skupe ljudi koji ti već traže "liječenje" i "dijagnozu", jer nije normalno buljiti u list ili nije normalno gledati u nebo.
Zato je nekako lijepo i čudnovato čudesno vidjeti da barem djeca mogu bezbrižno pokazati svoje emocije i diviti se i čuditi sitnicama oko sebe.
Do onog trenutka kad i njima odrastajući ne počnu "padati" emocije putem i ostajati negdje izgubljene.
Često su i te emocije u istom trenutku različite kod svih, svatko nešto doživi na svoj način.
I tu je taj trenutak kada se može reći da svaki čovjek zaista jest poseban......
...što je tko vidio, ili što je tko osjetio u tom trenutku nije toliko možda bitno, ali može se vidjeti da je nešto doživljeno, može se vidjeti emocija.....
Nema maski, tako je kako je. Slika koja prenosi emocije može imati bezbroj opisa nas promatrača.
Za isti događaj tada se dobije razna emocija. Svatko izrazi baš tu posebnost doživljenog, pa makar to bila najobičnija sitnica......
Recimo da je jedan od mogućih opisa one prve slike da su nešto ugledali, ili da su nešto taj dan proživjeli, ili da su samo ispratili ljeto, ili dočekali jesen.
Izmjena godišnjih doba je nešto sasvim normalno u našem šabloniziranom svijetu.
Ali, je li to slučaj i kod djece koja pokazuju svoje oduševljenje nečim.
Je li ipak jesen čudnovato čudesna.....
...i lijepa i posebna......
Isto kao i svako godišnje doba, posebno jedinstveno. Kao i čovjek.
I da li je život prekratak za gubitak emocija i za to da nismo jedni drugima ljudi-djeca.
Post je objavljen 29.09.2014. u 11:23 sati.