Na njenom licu,
boje su meda, sjene i dima
Vječne lađe
tonu u suton
gdje gledaju dubinu mora
Hoće da polete, hoće
da se bace
Bace duboko
u ponor osjećaja mora,
u rašireni zagrljaj
Snježna boja
Na njenim crtama sreće
U njenim rukama
Ljubavi je cvijeće
Zasviralo u po noći
Od elegičnog takta melodije
Vidio sam njene vjeđe
Riječi su joj, postala rjeđe
Opipao sam njene muke
Nosila je blago perje
I posteljinu, ispod ruke
Snježna boja tišine,
zagrijala mi srce,
dubinom svoje sjete
Probudila mi je Duha
tad slomila me kao dijete
I Duh se hranio beskrajima
otkrivenja Riječi,
Riječi što zaživjele su mi u duši
Da me vode i nadahnjuju mi srce
Ona davala mi je samo svoju ljubav,
sjala mi je kao poslane zrake sunca
što ljubile su mi lice
od beskraja do beskraja
Zavoljeh je odmah,
kao mirnu suznu rosu,
što jutrom mi započinje dan
Bila je tu kao mali medo sa police
Koji podsjeća na njeno srce
Još ni ne zna, da sam zauvijek
uronio u njenu bol
da čuvam ju u srcu
Kad došla mi je kao rosa
Kad nosila je blago perje
I posteljinu, ispod ruke
"Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od" Duha. (Evanđelje po Ivanu 3,8)
"kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju." (Druga poslanica korinćanima 6,10)
Evanđelje po Ivanu 12,35
Isus im nato reče: "Još je malo vremena svjetlost među vama. Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama. Tko hodi u tami, ne zna kamo ide.
Post je objavljen 06.09.2014. u 22:41 sati.