Marketing
"Ne mogu se snaći, padoh iz oblaka"
Pričaš, otvaraš i zatvaraš usta iz kojih navodno izlaze riječi. Riječi koje ja ne čujem. To nije ništa osobno, ne znači da mi nije stalo do toga što govoriš, ne znači da mi nije stalo do tebe. Moj svijet je postao tako beživotan i tih, gotovo kao da nitko ne živi u njemu. Osoba sa kojom pričaš više ne postoji, njen hologram panično traga za svemirskim brodom kojim je došla na ovu planetu.
Čim provirim van oblaka u kojima mi je redovito glava, postanem svjesna stvarnosti i preplavi me osjećaj običnosti rutine života u kojem ne želim sudjelovati. Svaka misao boli, poput kiseline izjeda mozak koji više nije sposoban normalno funkcionirati. Ne mogu brzo i efektivno razmišljati. Plaši me koliko mi nije stalo ni do čega. Ponekad ne mogu pratiti ni normalan razgovor jer mi misli paraliziraju cijelo tijelo, ne dopuštajući mi da se pomaknem. Imam potrebu zaroniti, ohladiti mozak koji gori i taknuti svaki kamen na dnu mora dok plivam među travama, iako me hvata jeza od njih jer ne vidim što skrivaju. Zanima me puno stvari, želim naučiti puno toga, ali me ništa ne motivira da se pokrenem i zato ostajem vječito sporedan lik u knjizi koju nitko ne čita.
Ništa ne poduzimam, samo čekam olakšanje poput saznanja da noćna mora nema uporište u stvarnosti. No koliko puta se još moram probuditi kako bih napokon došla do prave stvarnosti?
nekako prikladna
Post je objavljen 07.06.2014. u 00:15 sati.