Svilica je bila mala vila koja bi me pratila u djetinjstvu još kada sam živjela u uvjerenju da ćemo nakon smrti svi biti likovi iz bajke kojima se najviše divimo. Nikome nisam pričala o toj maloj vili. Ona je bila samo moja prijateljica, sve do dana kada je nisam odlučila potražiti u školi za vrijeme odmora. Često sam pomalo sretno očekivala početak sata jer bi to značilo da ne moram više pričati s drugim učenicima. Oduvijek sam bila tiha i nisam voljela dijeliti svoje misli. Svilici to nije smetalo. Pogledala sam iza ormara i jedan dječak iz razreda me pitao što radim. Rekla sam da ništa. Toga dana je Svilica nestala i ostavila za sobom samo prazninu.