Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/iznjeneperspektive

Marketing

Keep calm and write something

Već pet godina pišem drugu knjigu i konačno je pri kraju. Dobro, pišem je kriva riječ, da ju stvarno aktivno pišem bila bi dulja od svih knjiga iz Songs of Ice and Fire serijala zajedno. Pisuckam, švrljam, smišljam, brišem, mijenjam...najmanje od svega pišem. Ali sve je to dio kreativnog procesa u kojem uživam više nego u prvoj šalici dobro napravljene kave.

Rekla bih da pišem oduvijek, barem otkad me sjećanja služe, a to je poprilično rano. Negdje oko pete godine kad sam naučila slova, počela sam pisati pjesme koje su se nažalost zbog preseljenja negdje izgubile.

"Nova Vesna Parun", to su mi baka i djed govorili.

Baš sam ja znala tko je to.

Jedino što me u tim trenucima ljutilo je da su me u školi gnjavili zbog rukopisa (koji je i dan danas gori od bilo kojeg muškog) umjesto da kritiziraju ono što pišem.

No zašto sam počela pisati?
Jako malo vremena sam provela sa svojim roditeljima, no upravo zahvaljujući mom ocu koji nikako nije znao o čemu bi razgovarao sa četverogodišnjom kćeri onih pet dana mjesečno što ju je viđao, rodila se moja ljubav prema psihoanalizi, kafićima i pisanju.

Zašto?
Zato što nikada nije imao živaca igrati se sa mnom (vrlo brzo bi zaspao :D) te me petkom navečer odveo u kafić ispod zgrade, naručio mi sok, pokazao na neki stol i rekao: "Ispričaj mi što misliš o njima, a što možeš zaključiti iz njihovog ponašanja, držanja i razgovora ako ga možeš čuti."
Što i dan danas sama činim, jedino što ispijam kavu i umjesto da pričam, zapisujem.
Tako da, hvala tata! :)

No da se vratim na svoju knjigu koja me istovremeno uzbuđuje i frustrira.
Nju sam pak pisala najintenzivnije dok mi je malo srčeko bilo slomljeno...a to se često događalo. Daddy issues, što da kažem.
Zanimljivo je to kako me nijedna životna situacija ne potrese koliko prekid. Na sve uzvraćam crnim humorom i nastavljam dalje, ali zato prekid...e tad iserem sto stranica.

Kako nikako ne mogu dovršiti zadnja dva poglavlja, čak ni uz bocu vina i depresivnu glazbu, ozbiljno razmišljam da prekinem s dečkom na tjedan dana samo da više dovršim tu prokletu knjigu.

A što kad ju završim?
Ništa, nastavljam pisati treću. Pa četvrtu. Pa petu. Sve dok ne umrem.

Jer pišem jer za to živim, i prva i posljednja pomisao u danu je vezana uz švrljanje po papiru (lupkanje po tipkovnici). Pišem jer to volim. Pišem jer me to smiruje. Pišem čak i kad ne znam o čemu pišem. Pišem jer imam potrebu. Pišem makar nitko ne čitao.

Pišem i pisat ću dokle god jesam i bit ću.

Možda i dulje...

Post je objavljen 05.04.2014. u 15:02 sati.