DRVENA KUĆICA
Zrake sunca dodirivale su mi lice,a lagani povjetarac igrao se mojom kosom. Ležala sam u drvenoj kućici na stablu i ponovno se vratila u prošlost.
"Nora,mooolim te! ", dosadno je ponavljao i kao i uvijek uspio me izživcirati. "Manuel,ne....ne želim s tobom otići u tu kućicu . Ma dajj,pa nismo više djeca!", rekla sam neshvaćajući kako može biti toliko djetinjast. Manuel je oduvijek moj najbolji prijatelj. Živio je u kući nasuprot moje i kao djeca uvijek smo se igrali zajedno. Osim kolačića od blata i lišća,plesanja,pjevanja izmišljenih pjesama i igranja s autićima koje bi se uvijek sudarali, dani su nam bili ispunjeni smijehom. Nikada neću zaboraviti dan kada su nam roditelji izgradili kućicu na stablu u kojoj smo provodili mnogo vremena i na koju me sada neumorno molio da otiđem s njim. " Onda više neću pričati stobom", ozbiljno je rekao. Tužno sam ga pogledala a onda zajedno s njim prasla u smijeh. " Eee, Manuel...misliš da smo ja i Leo dobar par?", upitala sam ga. Leo je bio moj novi dečko u kojeg sam bila zaljubljena nekoliko godina. Kada me u srednjoj počeo gledati po hodnicima, odletjela sam u sedmo nebo od sreće. "Hmm...on je najveća faca u školi, uvijek je u pravu, nitko mu nije ravan, totalno je khm savršen. A ti...ti si samo Nora. Super par." "Oh,baš si ljubazan", rekla sam pokazavši mu jezik. "Znam,hvala.", podrugljivo je nadodao.
"Ajme već je osam sati!" Iznenadila sam se pogledavši na sat. "U deset idem na tulum kod Sare." "Zar nisi rekla da ne ideš na taj tulum jer...si u kazni ili tako nešto?" "Ma nee,slagala sam,želim iznenaditi Saru. Napravila sam joj tortu." "Misliš da je stvarno vrijedna toga?", upitao me dok smo hodali prema našoj ulici. "Dobra je prijateljica, ti misliš da nije?", znatiželjno sam ga upitala. "Neznam, čini mi se da nije baš iskrena. Možda sam je krivo procijenio." "Izgleda da jesi... A ti si još uvijek sam kao cvijet usred pustinje, jelda?", upitala sam ga podsmjehnuvši se. " Paa, upoznao sam jednu curu,ali..." "Opaa,poznam li je?", prekinula sam ga. "Hmm,možda...Inače,stojimo već nekoliko minuta ovdje,požuri,znaš da tebi treba cijela vječnost i pol da se urediš. Nije mi htio ništa više otkriti. Pozdravili smo se.
I da,zaista mi treba cijela vječnost. Nisam ni trepnula a već je bilo vrijeme da krenem. Stajala sam ispred Sarinih vratiju,neko vrijeme slušala glasnu glazbu i jedva čekala da vidim iznenađena lica svojih prijatelja. Nisam pozvonila,samo sam ušla. Moj je široki osmijeh na licu nestao,srce mi je snažno počelo udarati. Nisam mogla vjerovati u ono što vidim. Osjećala sam se poraženo,izigrano. Sara i moj savršen dečko kojeg sam obožavala ljubili su se zagrljeni odmah pokraj vratiju. Spustila sam tortu na pod i plačući otrčala. Neko sam vrijeme razmišljajući hodala gradom,bio mi je potreban netko kome mogu vjerovati,kome mogu reći koliko se loše osjećam i tko će me razumijeti. Znala sam tko. Zvala sam ga i zamolila da dođe na kućicu na stablu. Kada sam došla,on je već bio ondje. Nisam ništa rekla. Sjela sam do njega i čvrsto ga zagrlila. Vidjela sam da mu nije jasno, ali ništa nije pitao. Kada sam se umirila, ispričala sam mu zašto plačem. Gledao me osjećajno,iskreno sa predivnim sjajem u očima koji do tada još nisam primjetila. Stao je svijet. Nisam razmišljala o ničemu osim o njemu. O svom vremenu koje smo proveli zajedno,čitav svoj dotadašnji život provela sam uz njega,a tek sam tada,na kućici na stablu u potpunoj tišini shvatila koliko mi znači i što zapravo osjećam prema njemu. " Manuel,ja..." "Pssst..." Nije mi dopustio da dovršim rečenicu. Nježno me uhvatio za ruku i poljubio. Nagnula sam se pored njega. U njegovom zagrljaju na drvenom podu naše kućice, gledajući kroz maleni prozor mnošto sitnih blistavih zvijezda,osjećala sam se poput princeze. Nasmijao se i pogledao me zaigranim pogledom punim ljubavi. Ostali smo zajedno do jutra. Iako smo više puta odgađali, došlo je vrijeme da otiđemo kući. Sunce je već polako izlazilo. Sišli smo s kućice i hodali do ceste držeći se ze ruke. "Falit ćeš mi.", tužno sam mu rekla. "I ti meni i mislit ću na tebe dok se ne vidimo,dok te ponovno ne poljubim...ali i dalje smo prvi susjedi,možemo se gledat i kroz prozor.", nasmijao se. Gledao me i polako unatraške prelazio cestu prema svojoj kući. Smiješio se, bio je presretan. I ja sam. Svijetlo se približavalo,bilo je sve bliže. Škripanje kočnica i glasan zvuk udarca jedino su što sam čula. Zavrištala sam. Potrčala sam prema autu u veliki oblak dima, cesta je bila prelivena rijekom krvlju. Tražila sam ga. Na ulicu su izašle naše obitelji i susjedi, bilo ih je mnogo,ali nisam ni shvaćala da su ondje. Jedino što je bilo važno je da ga pronađem i da je dobro. Nakon nekoliko minuta koje su se činile duže nego sati, ugledala sam ga kako nepomično leži pokraj ceste. Potrčala sam prema njemu. Netko je trčao zamnom, zaustavljali su me, ali nisam odustajala. Kleknula sam do njega. Bio je živ. Iako pun krvi i jedva dišući,otvorio je oči. "Manuel,neee!!! Ne odlazi,molim te...ne sada kada smo napokon shvatili da trebamo biti zajedno. Ne radi mi to." Rečenice su izlazile same od sebe, a bol koju sam osjećala bila je preteška. Vidjela sam da mi želi nešto reći. Legla sam do njega i položila glavu pokraj njegove kako bi ga mogla čuti. "Volim te...", prošaptao je jadva razumljivo. Pogledao me. U njegovim sam očima ponovno vidjela onaj sjaj koji sam taj dan prvi put primjetila, ali još veći nego prvog puta. Zatvorio je oči. Otišao je...zauvijek.
Prošlo je već 3 godine od toga dana. Za mene ujedno najljepši, ali i najgori dan u životu. Jako mi nedostaje. Ne prestajem misliti na nega i sve bih učinila da može biti tu. Znam da misli na mene, da me još voli, baš kao i ja njega. Kada dođe vrijeme, mi ćemo ponovno biti zajedno. Da,sigurna sam. On će me ponovno poljubiti.
Post je objavljen 14.03.2014. u 12:15 sati.