Marketing
Velikodušni poklon
Prekidam kontinuitet reportaža iz serijala „Neistraženi zapad“ samo radi ovog kraćeg osvrta na jučerašnji posjet planini. (da, da znam, nemojte paničariti- nastavak spomenutog serijala ide dalje uskoro, vjerojatno već za vikend :-)
U prolazu ispod zidina Belecgrada. Samo par riječi ću dodati usput o povijesti ove gradine, jer ionako ova reportaža bude kratka.
Prvi put se spominje 1334. kad ga je grof Seneck morao predati Gissingovcima. Kao i ostale gradine na južnom obronku Ivanščice promijenio je niz vlasnika. U 16.st. vlasništvo je Ivana Turocija, 1643. Tome Mikulića, a zatim grofova Erdody, a poslije njih još je nekoliko puta mijenjao vlasnike.
Sačuvano je još dosta njegovih ostataka koji strše na vrhu čunjastog brijaga. Tlocrt grada imao je povinut oblik jer se graditelj prilagodio terenu. Ulazilo se kroz vrata koja su bila zaštićena velikim bastionom protiv artiljerije, što je kasnija dogradnja, a stanovalo se u suprotnom dijelu. Još '30-ih godina mogli su se u zidovima vidjeti ostaci gotskih prozora. Dvorište je s jedne strane bilo zaštićeno zidovima, a s druge zgradama.
-Isječak iz knjige Gjure Szabe „Kroz Hrvatsko zagorje“
Ljudski tragovi u snijegu koje smo isprva pratili nastavili su se samo do planinarskog doma podno Belecgrada.
Nadalje pa sve do vršnih krajeva planine gazili smo netaknuti snijeg.
Vrlo zanimljiva stvar dogodila se dok smo ulazili u više predjele. Iznenada nam je put presjekla kuna. Vrlo blizu na nekoliko metara, kao da se ne obazire na nas ili je bila zauzeta savladavanjem dubokog snijega. Nisam stigao izvaditi fotoaparat, to je bilo nešto sasvim neočekivano, nešto što ostavlja bez daha. Vrlo su rijetki i dragocjeni takvi susreti! Nisam u stanju sa 100% sigurnošću procijeniti da li se radilo o kuni zlatici ili kuni bjelici. Prevaga je na strani zlatice jer mi se učinila relativno krupnom i dugodlakom ta vižljasta zvijerka.
Radi nepovoljnih uvjeta odgodili smo potragu za špiljama u predjelu Konj, a što je bio prvotni cilj ove ekspedicije. Dok smo se probijali kroz visoki snijeg zaključili smo da bi pretraživanje stjenovitoga strmog terena gdje imaju biti spomenute špilje moglo biti preopasno.
Umjesto toga nastavili smo na vrh Ivanščice, na kuhano vino. Potajno smo se nadali da će ovaj snjegopad barem malko reducirati beskrajne povorke planinara. Ali uzalud. Sad je bilo još više nego onda najesen kad sam napisao post: Na vrhu je gužva!
Planinarski dom na vrhu zaista se pretvorio u notorni birc! Sjećam se kako je bilo lijepo prije nekih 7-8 godina kad se u domu znalo naći samo po nekoliko gostiju. Ozbiljnih i staloženih ljubitelja planine na kojima se vidjelo odmah da znaju gdje su i zašto su došli tamo. Bilo je to prije ere posvemašnje popularizacije i komercijalizacije vrha Ivanščice.
Kuhano vino smo popili, ali smo i odlučili da je ovo bio zadnji posjet vrhu i Pasarićevom domu od sada pa na neodređeno vrijeme.
Na sjevernom vidikovcu „kiosk“
Pogled s „kioska“ prema Pasarićevom domu
Na vrhu „piramide“ je već ljepše.
Djelovanjem vjetra po metalnoj konstrukciji naraslo je snježno-ledeno cvijeće.
I po susjednom odašiljaču isto
U dnu ove slike vidi se neki skijaš koji se pojavio iznenada i počeo se pripremati za spust. Neko vrijeme bili smo zabrinuti da se entuzijast namjerava sjuriti niz zapuštenu skijašku stazu koja danas služi samo kao uzletište paraglajdova. Bio sam ozbiljno zabrinut da se radi o pokušaju kreativnog samoubojstva. Djelovao je vrlo nesigurno na skijama ali nasreću nije se otisnuo niz „stazu“ nego se ipak vratio prema planinarskom domu istim putem kojim je došao.
Neki senzacionalni zimski pogled s vrha je izostao radi izmaglice.
I mi smo se spustili natrag istim putem kojim smo i došli. Samo naši tragovi u snijegu više nisu bili samo naši. Ogromnim našim trudom koji smo poduzeli toga jutra u proboju kroz snijeg (dubok skoro cijelom dionicom 30-40 cm) okoristili su se brojni kasniji planinari dok su pristizali u visoku planinu slijedeći naše stope tim vrlo zahtjevnim smjerom.
Takav je bio naš velikodušni poklon ljubiteljima prirode :-)
Kolega dokumentaristički youtuber- pod nazivom kanala „vrisaktisine“ , uspio je i u ovim ekstremnim uvjetima snimiti jedan iz serije svojih kratkih dokumentarnih filmova.
Post je objavljen 27.01.2014. u 17:38 sati.