Marketing
Neistraženi zapad I. (poglavlje prvo)
A vi ste mislili da je božićno raspoloženje davno prošla stvar? Ali neće biti! Natrag kroz vrijeme… u riječi i slici, (a nešto vam „proljećarima“ niti ova sad vremenska prognoza nejde na ruku, hihihi…) Ovo je reportaža s predbožićne šetnje neistraženim predjelima zapadne Ivanščice, koju sam zbog preglednosti morao rasjeći na nekoliko poglavlja.
Na putujući prema planini prvo smo morali opskrbiti se zalihama vode za kuhanje čaja.
Zato smo posjetili vodopljuc.
Oko vodopljuca ima leda.
Jako je nepraktična stvar natočiti si par deci u flašu jer vodopljuc pljuca 15 do 18 litara u sekundi (moja amaterska procjena)
Dolazimo na početnu točku šetnje. Ne, dragi ljubitelji nadnaravnog, pri dnu slike nisu „orbovi“ nego lampe oko kompleksa vodocrpilišta zagorskog vodovoda.
Ono što je važnije je gore, na nebu... u jutarnjoj izmaglici.
Mjesec, prisjećam u tome trenutku važnosti simbolike mjeseca i specifičnog osobnog susreta s Mjesecom u kasno ljeto prošle godine.
Hitro napuštamo cestu i nestajemo u kanjonu Očurice. Riječ je o malom potočiću, velika, puno poznatija Očura je puno dalje na Zapadu. Nije na odmet opet spomenuti da se cijela planina nekada davno zvala Očura, prije nego je preimenovana po vitezovima ivanovcima/hospitalcima http://hr.wikipedia.org/wiki/Ivanovci#Ivanovci_u_Hrvatskoj po kojima je ime dobio i grad Ivanec (http://ivanecki-vitezovi.hr/?page_id=592), sa sjeverne strane planine.
Početak kanjona Očurice je težak, ali ubrzo skrećemo na padinu
i polako se uzdižemo prema grebenu Šumeckog brega.
Greben je vrlo prohodan i pogodan za opuštenu šetnju.
Jedino svako malo nailazmo na ovakve stjenovite formcije, tzv. vještičje oltare.
Čak kroz magluštinu hvatamo kraće sunčane momente.
Na samom grebenu i ova zanimljivost- stablo bora koje prema svemu sudeći koriste ogromni veprovi u svrhu masaže leđa. Njihove čekinje zalijepljene su na smoli bora.
Međutim oblaci se prevlače preko sjevernog obzora
i polako, kako se uspinjemo ulazimo potpuno u maglu.
Postaje hladnije i vjetrovito.
Ovdje pokušavam ispraviti vještičji oltar koji se nakrivio, na slici se to ne vidi dobro ali u kamenu je rupa skroz baš kao drška pa se može lijepo obuhvatiti.
Također šteta je što kolega iz nekog razloga nije uspio uslikati sljedeću scenu kad sam uspio u namjeri i vratio stijenu na sredinu grebena… ha ništ… morati ćete mi vjerovati na riječ :-P
Dospijevamo na prve od nekoliko mističnih livada koje su bile jedan od ciljeva ove predbožićne šetnje.
Ovdje pažljivo ispitujem zašto se drvce bukvice pretvorilo u makiju. Prvo mi je izgledalo kao odbačena grana, ali rastuće je u obliku grmića. Lišće mu iz nekog razloga nije otpalo… ako netko ima teoriju o čemu se radi?
Zapravo imam ja jednu, sad kad malo povećavam slike, izgleda po lišću da je to ipak grab, a ne bukva. Njemu lišće ponekad ostane tako do proljeća pa otpadne tek kad novo potjera. A zašto je makijasto- valjda mu je nešto slomilo vrh. Eto misterija riješena, nisam vas niti trebao :-P
Preko one male livadice izlazimo na visoravan kojom prolazi dobar šumski put.
I točno kroz veliki brezik. Koliko mi je u ovom trenutku poznato to je brezik na najvećoj nadmorskoj visini na planini Ivanščici. Ako netko ima drugačija saznanja molim da se svakako javi u komentarima.
I tu ćemo stati za danas.
Post je objavljen 22.01.2014. u 21:21 sati.