Imao sam san !
Sinoć.
Toliko je bio jak, da sam bio sretan kao malo dijete kad sam se probudio.
Ne sjećam se da sam puno puta doživio takvo oduševljenje kad sam se probudio.
Ovo je bilo tek drugi put u životu, uglavnom koliko pamtim.
Ta dva valjda neću nikad zaboraviti.
Jer kažu da stalno nešto sanjamo ali da se često ne sjećamo sna.
I to je istina, jer neki ljudi se često sjećaju što su sanjali ,a neki kažu da ne sanjaju ili da rijetko sanjaju.
Znam i da se nekih snova sjećam samo u trenutku kad se probudim a kasnije više ne znam što sam sanjao.
Sjećam se i ja puno snova koje sam sanjao i žalio što nije potrajao, ali ovaj jučer je malo drugačiji.
Takvih se ne sjećam puno, samo dva.
Koliko puta ste čuli od nekoga kad kaže : sinoć sam sanjao/la neke gluposti !
Ja nisam nikad smatrao da sanjamo gluposti, ali nekad ima puno radnji u kratkom roku pa nam se ne da o tome razmišljat.
Smatrao sam uvijek da naš san mora imati neke veze sa našim životom, i da nisu to isključivo gluposti.
Neke snove je teško protumačiti, i čini se da nemaju veze s nama nikakve.
Ali pitanje je da li možemo sanjati nešto što nije u našoj glavi, našoj podsvijesti ?
Mislim da ne možemo sanjati nešto iz tuđih glava, nego svojih.
Možemo sanjati neke svoje strahove, želje, očekivanja i sl.
Nekad se treba dosta vrtiti ili razmišljati da bi došli da zaključka, ali mislim da iz snova možemo učiti o sebi.
Sve je to kao nesvjesno, ali što je sa podsvijesti?
Kako god, ja sam si nekako volio protumačiti neke snove.
Naročito ove kao sinoć.
Sanjao sam da polako gubim zdravi razum. Bio sam svijestan da sam počeo brkati stvarnost sa nekim halucinacijama.
Počinjali su to primječivati i ljudi oko mene. Ja sam pokušavao to sakriti na neki način. U jednom trenutku sam vidio nešto što drugi nisu, neke ljude koje nitko drugi ne vidi, zaboravljao sam neke koji postoje, sve mi se mješalo.
Žena me pokušavala zaštiti pred ljudima kad sam već puno toga brkao, jer smo mislili da je to prolazno. Ali stanje je bilo sve gore i gore, a ja sam još uvijek bio svijestan što se događa, i čekali smo kad će doći dan da potpuno izgubim svijesnost a zavlada neki novi nesvijesni život u kojem neću nikoga moći prepoznati.
Koliko god se činilo loše što gubim zdravi razum ,toliko sam jedva čekao da ga potpuno izgubim, jer tada bi mi bilo lakše, ne bi bilo više tog mučenja između svijesnog prijašnjeg i nesvijesnog budućeg.
I dok sam tako bio mučen mislima da kad potpuno izgubim taj svoj dosadašnji razum neću više znati svojeg sina, ženu ,sve ljude koje sam do tada znao. Bio sam razapet između želje da konačno prestane to mučenje u iščekivanju potpunog zaborava svega, jer je to bilo neizbježno. I tako iščekivajući kraj muke uspio sam se probuditi.
Toliko je bio jaki san da sam stvarno bio sretan što sam se probudio. I odmah sam još više zavolio život, zdravlje i ljude oko sebe.
Ne smatram da mi je takav san potreban da ne uzimam ništa zdravo za gotovo, nego mislim da ne može odmoći, nego samo pomoći u životu.
A pokušao sam si i objasniti taj san.
Pa sam se sjetio da smo nedavno bili kod šogora u gostima koji je pričao kako mu je tata bolestan. Žive u stanu svi zajedno, on, žena, njegovi roditelji i njegovo dvoje djece.
Tata mu je počeo gubiti razum, obične stvari koje je svakodnevno radio sada su mu nemoguće, a u isto vrijeme priča neke dogodovštine valjda iz djetinjstva. Brka stvarnost i ne prepoznaje ni sina, ni snahu a valjda ni unuke.
Znao je šogor reći da ta bolest utječe na sve njih, i da takvo nešto doista izluđuje. Oni kraj njega također su dovedeni do ludila ,jer te takve stvari stvarno izbace iz takta.
Ali znao je reći da je starome sada dobro jer sad već on toga nije uopće svijestan.
On ne zna da sad ne može otvoriti vrata od wc-a u stanu u kojem živi godinama, jer se vratima lupa u nogu i ne shvaća da mu noga smeta da potpuno otvori vrata.
A ja sam se tu upitao kako mu je bilo kad je počelo to gubljenje svijesti i koliko mu je bilo teško ako je vidio da postepeno gubi zdravi razum !?
I eto mi sna sinoćnjeg!
Čitao sam malo o tim lucidnim snovima. Neki ljudi to proučavaju, i žele biti svijesni da sanjaju, i uspjevaju u tome.
Potrebna je vježba, ali uspijevaju.
Ja to nisam pokušavao niti sam znao da je moguće.
Ja sanjam ove nelucidne, kad ne znaš da sanjaš.
Nekad je lijepo, nekad nije.
Ali na kraju nešto naučim o sebi.
Što ste vi sanjali, a da ste jedva dočekali buđenje ?
Post je objavljen 22.01.2014. u 15:22 sati.