Pregled posta

Svjedok vremena

Arjia Rinpoche (Arđa Rinpoče) je među najvišim tibetanskim lamama koji su izbjegli iz Tibeta u vremenu na prijelazu stoljeća. Njegova priča je osobito dojmljiva jer je jasno demonstrirao hrabrost i nadmoćnost moralnih osjećaja jednog čovjeka nad spletkarenjem moćne kineske političke klike.
Kad sam nedavno čitao članak o Arjia Rinpocheu na portalu buddhistchannel.tv, koji je bio povodom njegovog gostovanje u Taipei-u, radi promocije prijevoda njegove autobiografije, odlučio sam da njegovu priču moram bolje istražiti i napisati neki kratak sažetak za potrebe bloga.
Arjia Rinpoche je poseban i po tome što je danas jedini visoki tibetanski lama koji nije tibetanskoga podrijetla.

Rođen je 1950.g. u mongolskoj nomadskoj obitelji. U dobi od dvije godine je prepoznat od strane desetog Panchen Lame kao 8. u liniji Arjia Rinpoche-a, a što znači i 20. reinkarnacija Lumbum Ghe-a, oca velikog Jetsuna Tsongkhape, utemeljitelja škole Gelug.
Prvih godina je studirao u Panchen Laminom samostanu Tashilhunpo u Shigatse-u kod visokih učitelja od kojih su najvažniji 10. Panchen Lama, 14. Dalaj Lama i Gyayak Rinpoche.
A nakon toga je nastavio učenje u samostanu Kumbum gdje je i trebao preuzeti svoje nasljedno mjesto opata. To vrijeme najranije mladosti provodio je u studiju, uvjeren da će provesti zatajan i jednostavan život budističkog redovnika.

Međutim stigla je kineska okupacija. Namjera kineske vlasti da ukloni religiju promijenila je njegov život.
Jednog dana 1958.g. svi redovnici u samostanu Kumbum pozvani su na sastanak. Tamo na mjestu sastanka našli smo se okruženi kineskim dužnosnicima, milicijom i naoružanim vojnim osobljem. Dužnosnici su nas obavijestili da „namjeravaju dokinuti feudalno praznovjerje“. Tamo na licu mjesta milicija je uhitila petstotinjak starijih redovnika.“- kaže Arjia Rinpoche.
Iako je on izbjegao direktno uhićenje na račun svoje mlade dobi, odveden je u kinesku školu a kasnije na rad u raznim radnim logorima. Tako je proveo sljedećih 16 godina života.

Kao rezultat „religijskih reformi“ koje je provodila kineska vlast i tzv. Kulturne Revolucije, koja je trajala od 1966. do 1977.g. od velikog monastičkog sveučilišta Kumbum od preko 3000 studenata, ostalo je samo njih pedesetak. Većina samostanskih zgrada je porušena i redovnici su poslani u logore.

Samo iz Rinpocheve šire obitelji 29 ljudi je poslano u radne logore.

Usprkos kineskim pokušajima da unište budističku kulturu Tibetanci su ju uspijevali održati živom čak i u radnim logorima.
„Stariji redovnici govorili su nam da nastavimo svoj studij buddhizma, nismo imali knjige jer su bile zabranjene, ali stariji redovnici koji su memorizirali Buddhino učenje, potajno su znanje prenosili nama.“ – kaže Arjia Rinpoche.

Nakon smrti Mao Zedong-a i političkog uspona partijskog dužnosnika Denga Xiaopinga, kad je završila „Kulturna Revolucija“ kineska politika prema religiji malo je ublažena i Arjia Rinpocheu i ostalim redovnicima koji su preživjeli logore dopušteno je da se vrate u samostane.
Rinpoche se vratio u svoj Kumbum i preuzeo mjesto opata samostana. Tamo je nadgledao obnovu kako građevina tako i monastičkih studija. Surađivao je poslušno sa kineskim vlastima kako bi mogao služiti na korist lokalnoj zajednici. Tako je doprinio ustanovljavanju škola i ambulanti za lokalne seljake.
Zbog dobrog rada i suradnje dosegao je mjesto potpredsjednika vladine organizacije tzv. Nacionalne Budističke Asocijacije Kine.

Taj relativno mirni period Rinpocheovog života završio je 1998.g. kada je trebao biti postavljen za predsjednika spomenute „Nacionalne Kineske Budističke Asocijacije“ i kad je vlast od njega zahtijevala da postane učitelj njihovom novom lažnom Panchen Lami koga su Kinezi namijenili da bude prokineski duhovni vođa Tibeta- kao protuteža Dalaj Lami u egzilu. Arjia Rinpoche je shvatio da se oko njegove duhovne slobode steže omča i da postaje pijun u spletkama kineske partijske klike te je zato odlučio pobjeći iz Kine. Otputovao je iz Pekinga u Guatemalu gdje je uz pomoć Dalaj Lame tražio azil u SAD-u.

Da vidimo u detalje što se zapravo dogodilo.
Još 1989.g. umro je deseti Panchen Lama, glavni učitelj iz djetinjstva Arjia Rinpochea. Njegov nasljednik 11. Panchen Lama nađen je tijekom 90-ih. Legitimitet pronađene reinkarnacije je potvrdio i Dalaj Lama. Međutim kineske vlasti imale su druge planove. Odbili su priznati legitimitet reinkarnacije Panchen Lame pa su sredinom '90-ih dječaka koji je tada imao šest godina, zajedno sa njegovim roditeljima oteli i otada im se gubi svaki trag.

Komunističke vlasti odlučile su za javnost napraviti veliki show u kojem će oni pronaći „pravog“ Panchen Lamu. Još 1990. odmah sljedeće godine nakon smrti desetog Panchen Lame organizirali su veliku ceremoniju u kojoj su bili prisiljeni sudjelovati i brojni tibetanski budistički učenjaci uključujući Arjia Rinpochea. Tada je u sklopu farsične ceremonije iz zlatne zdjele izvučeno ime Panchen Lame kojega su odredili Kinezi.

Arjia Rinpoche kaže kako ni u startu on ne bi sudjelovao u tom čudnom političko-religijskom show-u da nije bio ucjenama prisiljen. Izvlačenje imena iz zlatne zdjele naravno nije tibetanska tradicija pronalaska reinkarnacije. Takvu praksu je još davnih dana Tibetancima pokušao nametnuti kineski car Qianlong koji se slično modernim komunistima također trudio što više petljati u nalaženje visokih učiteljskih reinkarnacija na Tibetu.

Proces tog izvlačenja je protekao prividno glatko, kaže Arjia Rinpoche, ali ono što ga je šokiralo je bilo priznanje Ye Xiaowen-a, direktora kineskog „Ureda za Vjerske Poslove“. Taj čovjek rekao je kasnije Arjia Rinpocheu da je pločica s imenom „pravog“ kandidata bila napravljena duža od ostalih, tako da je onaj tko je vršio ždrijeb mogao u zdjeli napipati onu „pravu“.

Spomenuta otmica šestogodišnjeg Panchen Lame- Gedhun Chokyi Nyime kojeg je potvrdio Dalaj Lama dogodila se nakon toga. Od Arjia Rinpoche-a kineska vlast je na kraju zatražila da postane tutor te njihove alternativne i partijski odobrene „reinkarnacije“
Slijedom tih događaja Arjia Rinpoche je zaključio da ne može više kompromitirati svoja duhovna uvjerenja daljnjim sudjelovanjem u toj bizarnoj šaradi.
Pobjegao je u Gvatemalu, a zatim je utjecajem Dalaj Lame dobio azil u Americi.
Prvo je vrijeme djelovao u organizaciji „Tibetan Center for Compassion and Wisdom“ (TCCW) u gradu Mill Valley, California.
Godine 2005. Nj. Sv. 14. Dalaj Lama zatražio je od Arjia Rinpochea da preuzme mjesto direktora centra TMBCC (Tibetan Mongolian Buddhist Cultural Center) u gradu Bloomington u Indiani. 2006.g. preselio se tamo. Danas Arjia Rinpoche drži funkciju direktora oba centra (TCCW i TMBCC) koji djeluju posvećeno očuvanju budističkog učenja, umjetnosti i kulture kako u Tibetu i Mongoliji tako i u svijetu.

Arjia Rinpoche od odlaska u egzil aktivirao se, osim na gostujućim predavanjima u Americi, Kanadi, Indiji, Taiwanu i na skupljanju sredstava za važne dobrotvorne projekte, od kojih je najveći u zemlji njegovih predaka, Mongoliji- dječja bolnica u Ulaan Baataru. O tome projektu vidjeti: http://www.infomongolia.com/ct/ci/6378.


O svome iskustvu života pod kineskom represijom napisao je knjigu:
Surviving the Dragon: A Tibetan Lama's Account of 40 Years under Chinese Rule


Arjia Rinpoche, slika djetinjstva sa ocem i majkom, 1950-ih godina, u vrijeme bezbrižnog djetinjstva prije pogroma. Stoje ispred jurte, tradicionalne nastambe mongolskih nomada. Ova slika mi je vrlo simpatična, kako su ga postavili na neko postolje da ne bude premali :-))


Nakon bijega iz Kine.
Ponovni susret 8. Arjia Rinpochea sa Nj. Sv. 14. Dalaj Lamom, svojim drugim učiteljem iz mladosti. U ono vrijeme 14. Dalaj Lama, koji 15 godina stariji od Arjia Rinpochea je bio stariji učenik 10. Panchen Lame.

Moj osvrt: Danas 27. prosinca po gregorijanskom kalendaru ove godine pada veliki blagdan koji se obilježava u tibetanskoj tradiciji buddhizma. Danas je Dan Tsongkhape, 594. godine od odlaska u parinirvanu toga velikog utjelovljenog Učitelja, briljantnog reformatora, okrepitelja Dharme na Tibet i osnivača škole Gelug, te učitelja prvog Dalaj lame Gendun-a Drub-a.
Dan na koji se kontemplira o ostavštini toga velikog bodhisattve, dolazak i prosvjetljenje kojega je predvidio i sam povijesni Buddha Šakyamuni.
Mislim da je jedino prigodno na današnji dan bilo osvrnuti se na biografiju Arjia Rinpochea, koji je kako smo vidjeli u liniji inkarnacija Tsongkhapinog oca, Lumbum-a Ghe-a, onoga koji je kako smo spominjali jednom u ovome članku, nakon poroda svoga sina, u skladu s ondašnjom tradicijom te tibetanske regije, zakopao placentu u tlo. Na tome mjestu izraslo je čudesno stablo sandalovine čiji listovi i kora su bili ispisani tibetanskim slogovima i čitavim mantrama. Neupitno postojanje toga drveta potvrdili su u 19. st. i francuski katolički misionari koji su vođeni pričama išli tražiti to „čarobno drvo“ s namjerom da ga raskrinkaju kao prijevaru. (također vidjeti raniji članak: Kumbum i Otac Huc). Oko tog stabla sandalovine nastao je naposljetku i samostan Kumbum.

Iako je kineska invazija i kulturocid strašna stvar vrijedna svake osude, konačni rezultat pokazao se sasvim drugačijim od onoga što su zamislili okupatori. Ne samo da specifična grana buddhizma koji se razvio na Tibetu nije eliminirana nego je zapravo izvučena je iz učmalosti lokalno etničkog djelokruga. Danas kad bizarna hibridizacija komunizma i kapitalističkoga korporatizma uzima sve više maha u Kini velik broj Han Kineza uzima ozbiljan duhovno i moralno utočište u tibetanskoj tradiciji buddhizma, a mnogi od njih uzimaju monaške zavjete i postaju redovnici i redovnice, posvećeni studenti Dharme baš poput onih koje su Mao i njegovi komesari ubijali ili preodgajali u radnim logorima i na sve moguće načine ponižavali.
Duhovnost i filozofija se očistila, rafinirala od taloga klero-feudalnih odnosa koji su zaista postojali na starom Tibetu na štetu stanovništva. Znatan broj visokih učitelja dospio je u Indiju, Europu, Ameriku, Australiju itd. gdje su počeli su prvi puta podučavati studente daleko izvan uskoga, geografijom i poviješću određenoga, srednjoazijskog tibeto-mongolskog etnosa. U zemlju domovinu povijesnoga Buddhe- u Indiju, Buddhina Dharma se nakon dugih stoljeća ugasnuća, vratila opet zahvaljujući najvećim dijelom tibetanskim izbjeglicama i ustanovljenju tradicionalnih tibetskih budističkih učilišta u egzilu. U zemlje Zapada gdje već kroz bezbroj stoljeća traje razdor između znanstvenog „dokazivanja“ i religijskog „vjerovanja“ zbog povijesne dominacije specifičnih religijskih tradicija koje čije je poimanje duhovnosti ipak bitno drugačije, Buddhina Dharma na raspolaganju je danas i nama Zapadnjacima kao naša davno izgubljena i nikad ne naslijeđena dragocjena indoeuropska baština. Mnogi su ju prepoznali i shvatili ključnu transmisijsku ulogu tibetanskog naroda i globalni značaj njihove žrtve u strašnom prestrašnom 20. st. i prema svemu sudeći ništa puno boljem 21.-om. Sve otužne pričarije koje smo slušali o tobožnjoj „egzotičnosti“ i „nekompatibilnosti“ buddhizma sa „zapadnim“ umom pale su na svakom pravom testu logike i studijskim pristupom raskrinkane su kao vulgarni propagandizam specifičnih interesnih skupina.

Dragocjena prilika je dakle otvorena da Učenje bude dostupno na ovome svijetu na način kako nikad prije u povijesti, uslijed povijesnih i geografskih danosti nije bilo moguće. Da bude onako kako je i Šakyamuni Buddha našao u Bodhgayi: „Neka Vrata Vječnoga budu otvorena svima! Neka onaj tko ima uši čuje- neka čuje!“
Samo kad bi se bar malo malo zericu potrudili pogledati van iz tobožnjih „prioriteta“ svoje olovne svakodnevističke čahure- istina to je ipak korak nitko ne može učiniti umjesto nas, ali je to danas, zahvaljujući najvećoj žrtvi koju su podnijeli veliki ljudi, samo jedan korak, a ne milijun koraka kako je bilo nekada u prošlosti.
Razmišljajmo malo o tome dok ulazimo u novu godinu za promjenu umjesto bacanja petardi, opijanja, vođenja bezveznih razgovora, divljanja po cestama i sl., a nakon čega će opet uslijediti 02. siječanj i nastavak šablonskog kmečanja o tome kako ništa ne valja i kako je sve oko nas puno problema- takvim modusom ponašanja rekao bih da su ljudi već praktički (samo)indoktrinirani ili bolje reći samohipontizirani.
Razmišljajmo radije o primjeru ljudi koji su se našli u zaista vrlo nepovoljnim situacijama ali su iz toga svojom mudrošću izveli koristan rezultat ne samo za sebe nego za sva osjetilna bića- uključujući nas same.

„Suosjećanje nije samo za meditaciju i molitve. Suosjećanje treba biti praktična primjena. Drugim riječima Čista Zemlja nije samo vizualizacija. Trebali bi smo ju učiniti stvarnom i transformirati Samsaru u Nirvanu- trebali bi smo načiniti raj na zemlji.“
-- Arjia Thubten Lobsang Rinpoche

P.S. riječima ovog velikog učitelja završavam bloganje za ovu godinu :-) Štovanom čitateljstvu želim sve najbolje u novoj 2014. godini!


Post je objavljen 27.12.2013. u 19:27 sati.