Ono što se danas u zadojenom kvazi religioznom društvu smatra nekom vrstom suptilnog tabua, prije 30 i 40 godina smatralo se najnormalnijim promicanjem kulture tijela, tako da je pokazivanje sisa u medijima bila sasvim regularna stvar, koju su vodeće strukture, odrastale na Hegelu i Marxovim “Kapitalima”, toplo pozdravljale, čak nekoliko godina prije Woodstocka i razmažene američke acid generacije koja je pomicala granice ljubavi i transhumanizma, pokazujući te iste sise, samo provućene kroz melting pot filter sjevernog američkog kontinenta.
Ko klinci, imali smo prilike na tadašnjem domačem terenu promatrati tri razgolićene filmske dive, koje danas volim nazivati “prvom, drugom i trećom Sisom Jugoslavije”. Prva je bila, naravno, nezaobilazna Mira Furlan, koja je čak u povjesno edukativnom “Vućjaku” malo malo pokazala obline i mamila uzdahe od Vardara pa do Triglava. Druga je sisa bila Neda Arnerić a treća, neprežaljena i prerano otišla, legendarna Sonja Savić.
Kada su te tri dive pokazale sise, tresla se cijela tadašnja država. Kada je tamo negdje 90-te došlo do iznenadnog skidanja sisa sa malih i velikih ekrana, uz tu i tamo po koji izuzetak, pretežno sa istočnih dijelova bivše države i tu i tamo sjeverozapadnih, uz nerijetke cenzure pa čak i stigmatizacije glumica koje bi se “usudile” pokazati atribute, došlo je do povišenja testosterona kod populacije koja je naučila barem jednom na dan vidjeti sise na malom ekranu a barem jednom na tjedan na velikom ekranu. Od Mire Furlan ili neke ciganke u “Domu Za Vješanje”, sasvim nebitno. Što više novih sisa (kao danas glupih misica i voditeljica i kojekakvih javnih zena i zenica, kojima bi bilo bolje da pokazuju sise, pa čak i mufove, a zatvaraju usta), to više tema za ispražnjavanje primarne čovjekove energije…da ne bi morao, ne znam, šutati loptu u gol po cijele dane ili u najgoru ruku posezati za oružjem.
Ono što je prije bila najprihvačenija stvar, danas je kvazimoralna paradigma koja se provlaći kroz kojekakve “crvene tepihe”, “dvadesetcetrisatnice” te ostale trač rubrike, negdje na tromeđi kvazi skandala, morala i čodoređa i izdresiranog ljudskog licemjerja i nategnutog biheviorizma (u prijevodu: bihevoizm-a ilitiga “BIH ga EVO stavio negdje IZMeđu, ali jebi ga, zakon je zakon i/a skandal je skandal”.
Zamislimo klasičnu situaciju iz dosadne tv reklame o kojoj nema Ane Saso već gomile šupljoglavki odrastale na imageu Pamele Anderson i Bafi Ubojice Vampira. Situacija: u reklami “fotokopirka ne može proraditi pored njene neoprane kose tim i tim šamponom”…dolazi majstor i skine joj grudnjak u jednom potezu. Ona, konačno obnažena, shvati kako si je cijelo vrijeme kosu prala pogrešnim šamponom. To su te sitne cake koje PR strucnjaci još nisu prokljuvali.
Evo, ja im dam zabadava ideju!
Ili voditeljica popularnih trač vijesti. Dok priča o skandalu slučajnog ispadanja sise neke selebuše, sama raširi noge, ne u stilu Šeron Stone, nego više u stilu Tereze Orlovske i vjerno govorom ruku i tijela uvjeri gledatelje u suštinu vijesti.
Ne mislim na one šiparice na domačoj televiziji koje su “skandalozno” pokazivale sise da bi privukle pažnju na sebe; ili na one navijačice. Ne, jednostavno ležerno i sa stilom. Kao nekad.
Daleko, opet kažem, od onog ruskog modela skidanja voditeljice koju su naši pokupili i najavili poput kamenovanja Marije Magdalene. Pa je i to propalo. Ne. Jednostavno pokazivanje sisa kao da je to, što i je, najnormalnija stvar na svijetu…bez zamišljene šipke pod zamišljenom pizdom ili zamišljene kite pored ustiju “skandalozne” šiparice.
Smatram da je pokazivanje sisa sa stilom na velikim i malim ekranima najbolja stvar koja se desila od izuma braće Limijer, van izazivanja bilo kakovih plitkih kontroverzi.
Samo suština. Glumica. Pjevačica. Starleta. Njena sisa. Te njena druga sisa.
Ako je moglo Atomsko Sklonište u spotu naći zanosnu plavušu da pokazuje sise; ako je to moglo uraditi i Bijelo Dugme…I to ležerno i najnormalnije, kao da se u dučanu kupuje kruh…Pa u čemu je onda kvaka?
Jel smo mi to uznapredovali u “moralnom” i “čudorednom” (bez)smislu u moralno osakaćenoj naciji?
Ili smo nazadovali u svakom drugom smislu?
I dok će detektivi sa redkarpeta istraživati misteriozne slučajeve kontroverznih sisa i polovina bradavica koje kao slučajno ispadnu nekoj glazbenoj ili filmskoj divi (koja se valjda naslušala i nagledala Grejs Đons u djetinjstvu ili mlađim danima), nama cijepljenima protiv fešn influence ostaje samo gledanje i maštanje o dobrim starim sisama, pa bile one vintage, retro ili post modern.
Na kraju svega…sisa sa stilom prava je sisa – od Aljaske do Lastova, od Islanda do Visa…
Dalibor Mladenović (22.XI.2012.)
Post je objavljen 10.12.2013. u 19:13 sati.