Rano ujutro me probudio neki zvuk kao kucanje po staklu.
Bilo je to jutro malo toplije od ovog.
Prvo sam mislio da mi se učinilo, kako bi netko lupao po vratima balkona ,ako stanujem na prvom katu!?
Ma ,učinilo mi se.
Ali lupanje se nastavilo i shvatio sam da netko zaista kuca.
Nije mi bilo uopće jasno tko bi to kucao!?
Još sam uvijek ležao i mislio da stvarno umišljam ili je to negdje drugdje.
Malo sam odškrinuo vrata ne bi li bolje čuo o čemu se radi.
I istina ,netko lupa po mojem staklu balkonskih vrata.
Potrčao sam da vidim o čemu se radi,i vidio prizor doista paničnog ponašanja.
Lupao je glavom u staklo i to doista snažno.
I mene počela lovit panika ,što sad?
Moram nešto učiniti,moram se sabrati i pokušati pomoći koliko je moguće.
Jer ,mislio sam si ,ako tako nastavi ,doći će do težih ozljeda glave.
Pokušao sam ga smiriti ,ili pokazati da nema mjesta tolikoj panici i da je na sigurnom.
Ali nisam uspio.Lupanje se nastavilo.
Jedini spas je bio da otvorim vrata i pustim ga van ,jer on je odlučio da tu nije na sigurnom.
Jedino što sam prije tog otvaranja vrata kliknuo par fotki ,da možda uopće i vidim o kome je riječ, jer od ove brzine lupanja u staklo i mahanja krilima nisam mogao ništa vidjeti........