Pitate li se ponekad imaju li baš svi ljudi svoje tajne? Koje su to njihove tajne? Možemo li uopće pretpostaviti što ljudi kriju duboko u sebi? Je li baš ono što ih čini ponekad tako sjanima upravo uzrok njihove najveće bijede? Srame li se oni toga što su upavo prikrivajući svoj istinski identitet?
Ljeti se cijele horde ljudi presele na obalu. Obitelji s djecom uživaju na plažama, a oni koji su mladi i ludi na day and night partyima. S obzirom da sebe mogu svrstati u ove mlade i lude, ima me na mnogim tulumima. Dok sam bila mlađa uživala sam u tulumatenju. Nije bilo bitno tko, što, ni di ni kud... samo da se tulumari. Međutim, odrastanje nije samo puko skupljanje godina. Čovjek što je zreliji zapravo uviđa koliko je takav vid zabave istrošen, izbljeđen. Ono o čemu mnogi maštaju, prepuni klubovi, super muzika, alkohol u hektolitrima je sjaj koji takve zabave nude. Ali i ova medalja ima svoju drugu stranu.
Jeste li ikad u takvim elitnim klubovima primjetili najlprivlačnije djevojke koje glume nedodirljive? Cure koje je jednostavno nemoguće osvojiti? Ali jeste li ih vi ikada vidjeli kako odlaze iz kluba? Same? To je ono što još predstavlja tabu u našem društvu. Da, njih svi primjete, ali su opet svi šokirani kad se razbije lanac elitne prostitucije.
Ne želim pisati o moralu jer to nije ni sadržano u naslovu ovog teksta. Te cure su uvijek sređene, fine, skockane i mogla bih sad navesti milijarde epiteta da ih opišem. One su lutkice. One sjaje i sve cure modernog društva zapravo maštaju da vode tako uzbudljiv život, parfemi, skupa odjeća i obuća, šminka, mobiteli, lude zabave, provodi.... i tako u beskraj. To je ono blještavilo koje je nama zapravo servirano. Da, one jesu lutke. Marionete. Kojima netko upravlja. Netko tko je ucjenio. Kao neka vrsta robovlasnika.
Mi ne vidimo onu bijedu, ono što one uistinu rade da bi došle do toga na čemu im svi zavide. One se prodaju. Ali kome? Sigurno ne zgodnim mladićima u 20-ima. One idu onome tko ponudi naviše novca za noć provedenu s njima. Džabe im sva ljepota ovog svijeta. To je njihova bijeda i prokletsvo tako sjajnog života. Ali se s vremenom sve sazna, one bivaju više osuđene nego što ih ljudi žale. Ja ih žalim, jer im je tih pet minuta slave, ako se to uopće slavom može i nazvati, ostavilo trajno oblježje na njihove živote.
Mnogi im zavide. A poslije što se događa? To ne znamo... Mnoge od njih padnu u zaborav kao da nikada nisu ni postojale. Zato pazite kome zavidite, jer stara izreka kaže nije zlato sve što sja.
Post je objavljen 12.11.2013. u 17:18 sati.