Mislio sam vam pisati o današnjem osjećaju, kad vam padne veliki teret s leđa.
Tako sam se osjećao negdje oko 10 ujutro.
Kao da mi je pao ogroman kamen s leđa i kao da mi je kroz cijelo tijelo prostrujalo neko olakšanje.
Nije mi nikad tako bilo ,a bio sam već u sličnim situacijama.
Al ovaj put je bilo teže, taj kamen je bio puno teži, jer nisam mogao puno riskirat, morao sam biti strpljiv.
Duboko u sebi sam znao da se nešto mora dogodit, jer uvijek se do sada svemir urotio i ostvarivao mi želje, al ne one obične želje, nego prave iskrene ,istinske.
To su želje kada zapravo uopće ni ne vidite njezino neispunjenje.
Kada znate da se mora dogoditi, jer stvarno to želite.
Puno puta se želja ostvari baš onda kad je već negdje pospremite ,pošaljete u svemir i čekate ispunjenje.
Nije to baš tak lagano kak zvuči ,i češće se ostvari kada više svjesno toliko ne razmišljamo o tome.
Tako je i bilo i ovaj put.
Nedavno sam pisao o tom jebenom isčekivanju poziva, i pomalo sam već želju trpao tamo izvan svijesti, ali i dalje sam podsvijesno molio .
Neznam kako da to objasnim ,ali očekivao sam još uvijek taj poziv.
I došao je danas.I prihvatio sam.
I pao mi je kamen s leđa.
Bilo je to jutarnje veselje.Naravno, veselje je preraslo u smirenost, neki mir.
Drugi današnji poziv oko 14 sati nije bio veseo, bio je tužan.
Javio mi je bratić da je umrla Ivana Šišak ,čiji suprug Božo je umro prije dva mjeseca.
Ostale su dvije male djevojčice.
Ivana je od kad je umro Božo sve učinila da što više osigura život svojih djevojčica.Prodala je neke stvari od Božinog obrta, prepisala je skrbništvo na ljude koje ona smatra da će ih dostojno zamijeniti na njihovim mjestima.
Ne mogu si ni zamisliti kakav je to osjećaj kad gledate svoju djecu i pakirate se na onaj svijet.
Znala je da uskoro stiže k Boži!
Počivala u miru!
Djeci želim svu sreću ovog svijeta ,makar znam što bi djeca poželjela!
Post je objavljen 11.11.2013. u 17:49 sati.