...
blagdan Svih Svetih je, hvala Bogu, prošao...
zašto hvala Bogu?!
zato jer je postalo teško gledati kolika je komercijala postao taj dan...
postavite si pitanje,
izvan 1. studenog, koliko često idete na groblje?! koliko često posjećujete posljednja počivališta svojih najmilijih?!
neću Vam lagati, ja idem vrlo rijetko... od 1.11.2012. do 1.11.2013. bio sam svega dva puta...
razloga za to je podosta, no glavni je što općenito zazirem od groblja, jer samo njihovo značenje skroz mi je morbidno...
uostalom,
imam ja svojih načina da se prisjetim ljudi koji su napustili ovaj svijet, ne treba mi stajati kraj hrpe mramora sa uklesanim njihovim imenom da bi pred mojim očima oživjela uspomena na nekog...
malo digresiram...
dakle,
teška komercijala... teško licemjerje...
zašto tako kažem?!
ponajprije zato što ljudi u jednom danu misle nadoknaditi cijelu godinu nebrige i nedolaska na groblje, naravno, čast iznimkama... do jučer zapušteno grobno mjesto odjednom na blagdansko jutro osvane čisto i uredno, ukrašeno lampašima i cvjetnim aranžmanima koji koštaju k'o da su od suhog zlata... da, mrtvima će to puno značiti, jer sa svog edenskog oblačića sve to oduševljeno gledaju i sigurno si misle kak' je sad sve nadoknađeno, kak' je godina čekanja ustvari jako mala cijena za ovakav jedan dan kićenosti i raskoši...
a ne može se to, ljudi moji, okarakterizirati čak ni kao kićenost...
to je kič...
pretjerivanje svake vrste... eto Vam jedne moje bake, dala je za cvjetni aranžman nekih tristotinjak kuna, ukomponirala u to trideset lampaša, od čega onaj jedan odvratni električni što nema plamen svijeće, nego žmiga k'o svijetlo na alarmu ili tako nekoj pizdariji... odvratno ružno za vidjeti, a vidio sam čak i grobove koji su potpuno bili "ukrašeni" takvim nazovi-lampašima... to cijeli light show, jebeš mi sve!!! samo fali techno muzika i pokoji nadrogirani đuskavac sa strane...
ustvari,
kad malo bolje razmislim, blagdan Svih Svetih postao je ništa drugo do žetve za medičare i cvjećare, jer u jednom danu okrenu profita za valjda pola regularne godine...imaju i pravo, što ne bi, ako mogu... kad budale imaju pare, onda i kramari trže...
smrdljiva komercijala...
druga stvar,
mimo ove financijske, definitivno je ponašanje ljudi...
stojim pored groba svog djeda, gledam to svo čudo "nakita" na njegovom grobu, mislim si kako bi njemu bilo tragikomično vidjeti toliko pretjerivanje, i usput osluškujem okolinu...
ljudi više ne blaguju 1. studenog, oni jednostavno imaju slobodan dan...
recite mi da sam staromodan i konzerva, ali kako drugačije okarakterizirati ljude koji su ovakav dan i dolazak na groblje iskoristili kao priliku za svojevrsni piknik... trenirke, patike, veseli smijeh, razgovori na sav glas, teme raznorazne...
užas!!!
prije svega,
ovo je svečani blagdan, kad se prisjećamo svojih najbližih, najmilijih, neprežaljenih, kako Vam već drago... ok, odijelo ne čini čovjeka, ali zar ne mislite da su trenirka i patike totalno neprikladni?! onak', ljakse, ober ljakse neprikladni?! koji klinac, hoćemo poslije nekud na nogomet, pa da se ne treba ići doma presvlačiti, nego s groblja ravno na teren ili tribine?! jel previše tražiti od nekog da na sebe stavi traperice, cipele, košulju i sako?! think not...
osim toga,
koja je fora sa veselim razgovorima i kružocima oko grobova?! došli ste na čvenk, ili koji qurac?! jel vam fali barski stol i cuga?! 'oćemo po konjačić, pivicu, gemištek?! ne sjećate se suza koje ste prolili na dan pokopa, i to baš na tom istom mjestu gdje sad valjate teme i smijete se k'o da je birtija puna i kuća časti?!
dostojanstvo je još uvijek besplatno, a ipak najvrednije što čovjek može na ovakav dan pokazati, uz dužno poštovanje, naravno...
jel to samo moje mišljenje, ili ima još ljudi kojima je normalno da se preminulih prisjećamo u tišini, u prebiranju svojih uspomena, u svjetlu tek pokojeg lampaša i miru?! iskreno se nadam da istomišljenika ima...
kao kontru svemu gore napisanom,
gledam svoju drugu baku... ima 85 godina i pokopala je troje svoje djece, dva moja strica i strinu... moj je otac izgubio dva brata i sestru, a ipak nikad na njegovom licu nisam primjetio tu činjenicu, uz izuzeće dolaska na njihove grobove, tu se tuga otkrije... ja imam jednog brata i ne mogu zamisliti da me netko nazove i veli da Mate više nema... o svom sinu jedincu ne želim ni razmišljati u tom kontekstu... eto me stresli trnci, gluho bilo... jesam i ja glup što sve moram reflektirati na sebe...
opet digresiram...
tragično... kako je baka to preživjela, to samo ona zna, i samo bore na njenom licu svjedoče presahlim suzama i grčevitim grimasama koje su proizašle iz boli koja se nema s čim usporediti... stoji kraj groba od bijelog mramora, njena kosa iste je boje... skrštenih ruku, od starosti klima glavom i moli ispod glasa, šaptom... deset metara do nje, dvojica idiota raspravljaju o lovostaju na štuke... tako stara, tako slaba... tako krhka, a ipak tako jaka i dostojanstvena u svojoj boli i molitvi...
pitajte me što je smisao blagdana Svih Svetih i reći ću Vam... to ono što moja baka radi...
donese pokoji cvijet, kao što to radi iz tjedna u tjedan, uostalom...
upali pokoji lampaš, a ne njih osamdesetpet, da svijetli dušama pokojnika... da svijetli njenoj djeci...
izrecitira pokoju molitvu, obriše suze i mirne duše ode doma...
mrtvih se treba sjećati više od jednog dana u godini i obilježavati to više u sebi, nego na očigled svima, jer se u suprotnom na kraju to sve manifestira samo kao hrpa pocrnjele, zagorene plastike i usahlog cvijeća...
sve ovo skupa natjeralo me da se malo zamislim i o vlastitom tretmanu nakon smrti...
morbidno?! možda...
potrebno?! svakako, jer...
svi ćemo mi jednom doći svome kraju... život je zajebata stvar, rodiš se i automatski si osuđen na smrt, a jedino što možeš po pitanju toga učiniti jest živjeti punim plućima, ne čekati da smrt dođe, ne razmišljati o tome, jer u takvom razmišljanju život prođe neiskorišteno, a na kraju svejedno umreš...
odlučio sam da ću, kad budem pisao oporuku, unutra staviti klauzulu o kremiranju mog tijela... ako se dogodi da odem mlad, nek' iskoriste organe koje mogu ( jbga, jetru odmah zaboravite! ), a ostalo nek spale, tako sam siguran da se neću iz dubokog sna probuditi u drvenoj kutiji, dva metra ispod zemlje... jok, batice, ne ova baraba... daj ti mene na vatru, poslije malo pepela u urnu i to zakopajte u američkom stilu, nikakva grobnica, nikakav masovni mramor, samo nadgrobni spomenik od bijelog kamena, samo zelena trava...
i zajebite svećenika dok to budete radili, ne može... ne dam tim licemjerima da mi drže propovijedi sad, neće mi ni poslije smrti... zajebite i limenu glazbu, ne može ni to... hoću tamburaše, ako su me mogli pratiti kroz život, mogu me i na vječni počinak... kako sam živio, tako i umirem... i nemoj slučajno da mi netko lampašima i cvijećem radi cirkus po mom komadu trave, bilo koji dan u godini!!! jedan lampaš, jedan cvijet... dosta, brate mili... pametnom dosta...
čitamo se...
pozdrav, dobri ljudi...
...
Post je objavljen 03.11.2013. u 12:31 sati.