Marketing
Every day one step forward to dark paradise.
Parafrazirajući Simone de Beauvoir, mogla bih reći da ništa nije strašno niti vrijedno patnje, osim ako se ne radi o gladi, fizičkoj boli ili neimaštini.
Voljela bih da zakučaste tarantule koje puštaju svoj gnjili otrov cijelim mojim unutarnjim bićem, čuju ovu rečenicu i rasprsnu se, isuše, nestanu, kao što nestaju loši uroci nakon izgovorene magične formule.
Osjećam tupu, nepodnošljivu bol u svojoj glavi koja mi muti vid. Jedva sam doteturala do kreveta. Ne znam gdje se izgubio onaj dio između buđenja i ponovnog padanja među plahte.
Onda sam očito podsvjesno zaključila da tu bol želim prelocirati pa sam se skoncentrirala na šopanje hranom. Eto, zadatak izvršen. Sad možemo uživati u pulsiranju želučanog organa.
Hoće li bol biti lakša ako gurnem prste u usta?
Hoće li nestati svo to očajno crnilo s puštanjem vode u wc školjci?
Hoću li se pročistiti, postati svijetla, lebdeća duša, rastjerati sve te demonske, opsesivne divove koji mi ne daju živjeti?
Ima li kraja mržnji i preziru koji proždire cijelo moje tijelo? Hoće li ikada ugasnuti?
Post je objavljen 15.10.2013. u 21:23 sati.