Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/svijetteatra

Marketing

Intrigantno propitkivanje odgovornosti za stvarnost koju živimo

Osvrt na drugi premijerni naslov 64. Dubrovačkih ljetnih igara

Boris Bakal: Otac hrabrost
redatelj: Boris Bakal
premijera: 13.8.2013.




Kada doznate kako jedan od vodećih hrvatskih interdisciplinarnih i multimedijalnih umjetnika, suosnivač međunarodne kreativne platforme „Bacači sjenki“ te k tomu još i glumac, redatelj, scenograf, dramaturg, pisac i teoretičar Boris Bakal priprema novi interdisciplinarni projekt u okviru 64. Dubrovačkih ljetnih igara, već vam je tada jasno kako će isti postati i najiščekivaniji premijerni naslov na festivalskom programu. Ako vam je povrh svega toga poznat i Bakalov intrigantan, provokativan, interaktivan, nekonvencionalan i ponajprije inovativan umjetnički izričaj, onda vrlo brzo uviđate kako novo umjetničko vodstvo Igara njegovim angažmanom evidentno pokušava najstariji hrvatski kulturni festival sadržajno nadopuniti te konceptualno usmjeriti prema novim pravcima, istražujući neistraženo, oslobađajući zarobljeno i omogućavajući drugačije, svježe i suvremeno. Samim time, Boris Bakal na ovogodišnjim Igrama kreira interaktivni ambijentalni dramski proizvod s fokusom promišljanja odgovornosti za stvarnost koju živimo te smrti kao metafore za odsutnost svijesti o individualnom postojanju, ili drugim riječima, proizvod koji je od samoga početka izvedbe ispunjen slojevitošću i višeznačnošću, analizom i preispitivanjem, kao i vještim dramatruškim urušavanjem klasičnoga i ispreplitanjem fiktivnoga i realnoga, te kojim će i praktično pokušati korespondirati s mišlju koja prati vizualni identitet Igara („heart of art“), nastojeći prodrijeti upravo do dubine samoga srca Grada.

„Otac hrabrost“ odigrava se istovremeno na pet lokacija unutar Staroga grada, gdje svaku od pet skupina u koje je publika podijeljena dočekuje njen osobni vodič-glumac, koji ju potom nastavlja voditi od lokacije do lokacije i od epizode do epizode s drugim koautorima i izvođačima. Izvođači u svakoj od pet sekvenci u kojoj sudjeluju započinju s kontinuiranim i gotovo neobuzdanim evociranjem različitih tema, pretočenih u cjelovitost dramskoga platna u maniri polokovskoga „action paintinga“, te koje za čitavo vrijeme trajanja procesa odišu neobičnom ezoteričnošću, kako na konkretnim scenskim lokacijama, tako i na nizu međuscenskih punktova na putovima koji te lokacije međusobno povezuju. Iako na početku i prvome punktu to nije izgledalo tako, na kraju izvedbe će se ispostaviti kako sam ipak bio među onim sretnicima koji su svoje putovanje mrežom gradskih ulica i mini-ambijenata započeli na Buži, gdje je moju skupinu dočekao Silvio Vovk, mladi zagrebački glumac s kojim sam se prvi put susreo 2010. godine gledajući ga u „Spašenima“. Čitavu je večer Vovk vrsnim glumačkim izričajem uglavnom uspijevao zadržati pozornost svoje publike, vodeći je uz duhovite upadice, brze improvizacije te energične performanse i artističke studije od Buže preko igrališta ispod Minčete, Škole centar i Klasične gimnazije sve do Sponze kao krajnjega odredišta i mjesta svojevrsnoga duhovnoga pročišćenja i tjelesnoga smirenja nakon gotovo četverosatnoga tumaranja Gradom.

Međutim, sam početak na Buži s Leom Vukelićem i Marinom Redžepović nije nagoviještavao uspješan završetak, i to nikako zbog njihovih uloga već zahvaljujući činjenici kako je temama koje je otvorio sadržajno bio poprilično šarolik i unutar samoga sebe nepovezan. Ipak, tema svakodnevnoga suočavanja s besmislom ovdje je isplivala kao dominantna, a Vovkovi uvjerljivi dijalozi s Vukelićem i Redžepović zračili su dadaističkim inscenacijskim propitkivanjima naglašenoga besmisla i apsurdnosti civilizacije koja uništava svoje vlastite vrijednosti. Igralište ispod Minčete kao druga točka itinerara otvorilo je druga pitanja, usmjerivši fokus svoga promišljanja na sve one degenerativne pojave i anomalije našega društva, s pronicljivom Bakalovom provokacijom koju posredstvom Mije Biondić i Amande Prenkaj iznosi na scenu; zabavno se poigravajući psihologijom mase, Bakal je salvama šovinističkih i ksenofobičnih pogrda „kulturnu“ publiku domišljato natjerao u smijeh, vješto time ismijavši zapravo i nju samu. Put kojim se festivalska procesija nastavila kretati vodio je Stradunom do Škole centar, gdje je Srećko Horvat načeo temu izdaje direktno se referirajući na aktualna dnevno-politička zbivanja u Dubrovniku, progovarajući istovremeno i o rastućoj odsutnosti društvene hrabrosti i odgovornosti. Klasična gimnazija kao pretposljednja epizoda s temom vjernosti i povjerenja te Emilom Matešićem i Marijom Šegvić kao ljubavnim parom oduševila je impozantnim Matešićevim portretiranjem psihički rastrojenoga i ljubomornoga manijaka. I na kraju Sponza kao utočište, bijeg od surovoga realiteta, kontemplativno mjesto i pokušaj dosezanja konačne katarze ležanjem u atriju s pogledom uprtim u zvjezdano nebo. Nakon svega proživljenoga, katarza tako teško dolazi, a sustavnim analizama Miličevićeva arhitektonskoga remek djela, Hrvojka Begović i sjajni Bojan Mucko dodatno usporavaju njezin dolazak.

Još je na samoj svečanoj ceremoniji otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara postalo očigledno kako je intendant Krešimir Dolenčić radikalnim zaokretom u koncepciji Igara odlučio festivalskim brodom zaploviti nekim dosad neistraženim vodama, no njegov će se koncept jasnije iskristalizirati tek Bakalovim „Ocem hrabrost“. Usprkos povremenom osjećaju kako su izvođači ponekad gubili kontrolu nad situacijom, na kraju je jedna činjenica ostala neupitna: Boris Bakal stvorio je unikatno djelo, koje svojom sadržajnom slojevitošću nudi čitav spektar različitih interpretacija, a kod svakoga gledatelja ponaosob budi vlastita promišljanja i asocijacije. Uvlačeći ga duboko u nutrinu nekoga paralelnoga fiktivno-realnog konteksta, Bakalov teatar u gledatelju potiče svojevrsnu eksploziju nadnaravnoga iskustva, nakon kojega ostaju uzburkane emocije, nove spoznaje, vidici i horizonti, što je ipak ono najvažnije što teatar daje i ono što će zauvijek ostati jedini i isključivi privilegij dramske umjetnosti.

Dubrovnik, 15.8.2013.

Post je objavljen 18.08.2013. u 14:04 sati.