Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/meznaric

Marketing

...tekst 3. - Rumunjska...

...

dakle,
kako to u životu jednog lutalice često bude, ne ispadne sve po planovima...

naime,
obećao sam napisati Vam recenziju koprivničkih kebaba, 5 lokacija sa ponudom kebaba, i dojmove nakon pojedenih 5 velikih pikantnih, no vrijeme je tako htjelo, da prije odlaska na turneju u rumunjski grad Tulceu, jednostavno nisam stigao...
što zbog svog redovitog posla i sređivanja svih zaduženja prije nego otpočne godišnji odmor, što zbog bavljenja sinom jedincom kojem je gospodična majka radila popodnevnu smjenu, a što potrebe obrađivanja vinograda, dogodilo se da dođe deset sati navečer, klinac zaspi ili ga mama pokupi, a ja se svalim u krevet mrtav umoran, i naravno, ne napišem ništa, nego zaspim k'o krme...

druga stvar,
obećao sam napisati osvrt na gostovanje folklornog ansambla Koprivnice u dalekoj Rumunjskoj, no tijekom istog tog putovanja, došao sam na zamisao da, umjesto da dojmove podijelim ovdje na blogu, pokušam napisati nešto malo konkretnije... točnije, odlučio sam pokušati napisati putopis, a ekipa koja je putovala sa mnom bila je naklona toj ideji... napravio sam nekih sedamstotinjak slika tijekom osam dana gostovanja, i putem u crticama bilježio događaje, rasporede, ljudske reakcije, svoje osjećaje, misli i ine stvari... čim objavim ovaj tekst, počet ću sa pisanjem uvoda u putovanje koje se pokazalo vrlo napornim, ali zbog dragih ljudi, i nadasve ugodnim iskustvom...

da ne ispadnem potpuna pizda od čovjeka, sa dva prekršena obećanja, mogu Vam ukratko nešto reći o Rumunjskoj...

prije svega,
Rumunjska je u prošlosti bila, ali i do danas ostala jedna velika sirotinja... kako je to "posložio" Nicolae Ceausescu, tako je to uglavnom i ostalo... gostovali smo u pokrajini Dobrođi, svojevrsnoj državi unutar države Rumunjske, u gradu imenom Tulcea, smještenom na početku delte Dunava,otprilike stotinu i dvadeset kilometara od Crnog mora koje, onako uzgred, nismo stigli posjetiti, i to su mnogi zažalili zajedno sa mnom, jer pitanje je hoće li nam se ovako ikad pružiti prilika za to... zbog svog smještaja, grad se razvio u veliku riječnu luku, i po smještaju uzduž obale Dunava, možemo ga usporediti sa Osijekom, koji se prostire duž Drave...

osim po geografskom smještaju, Tulcea se sa Osijekom može usporediti i u broju stanovništva, populaciji od stotinjak tisuća stanovnika... no, u toj populaciji srednja klasa građanstva kao da ne postoji, već možemo pričati o dvije krajnosti, sirotinjskoj većini i bogatoj manjini, što se dalo isčitati iz više znakova, a što je još nekolicina, uz mene, primijetila...
način oblačenja vrlo je lako odavao tko ima para i pazi na krpice, a tko je bogec bistrički i nema potrebe uopće i razmišljati o nekim pasent kombinacijama, jer nema kinte da te iste sprovede u djelo... ne kažem da odijelo čini čovjeka, ali nekako smunjam da će netko tjerati debelu mrcinu od auta, a da pritom neće potrošiti i na vlastito lickanje...
u nastavku te misli, drugi indikator svakako je vozni park... ne sjećam se da sam u osam dana vidio ijednog mercedesa, tek pokoji bmw ili audi, nešto malo opela i peugeota, ali zato renaulta i dacie k'o govana, što je i razumljivo, jer renault je daciu uzeo pod svoje okrilje, a dacia je izvozni rumunjski proizvod... svaki cigo svoga konja hvali, a skoro svaki iole domoljubni i nimalo potkoženi Rumunj tjera svoju daciu, i to do iznemoglosti... a budimo iskreni, dacia i nije auto, barem ne za moje pojmove, jer imao sam prilike voziti jedan sandero, ganc novi, no svejedno smeće...
unatoč ovakvim klasnim razlikama i većinskoj sirotinji, nisam stekao dojam o Rumunjima kao nekom ciganskom narodu, niti kao neprijaznim ljudima, jer... nigdje na ulici nije me netko krivo pogledao, nigdje u dućanu nije netko okretao očima na moje prohtjeve i nemogućnost sporazumijevanja uzrokovanu njihovim neznanjem bilo kojeg jezika osim rumunjskog, te mojim neznanjem baš tog istog...
na kraju, a nije da je sad to nešto od velike važnosti, ali za grad od sto tisuća stanovnika, ne sjećam se da sam vidio neki velik broj fizički lijepih ljudi, prije svega žena, a zatim i muškaraca... ok, ljepota je subjektivna, a ja nisam sad nešto izbirljiv u vražju mater i ne tražim u jajetu dlaku, ali na prste ruku mogao bih nabrojati kad sam se okrenuo za nekom Rumunjkom... 'ebat ga...

arhitektura grada ima svoje svijetle kutke, zgradu općine i suda, banke, spomenike, ogroman trg sa njegovanim cvijećem, mini fontane koje navečer mijenjaju boje, uređen cestovni promet i brojna mjesta za fast-food, šoping i okupljanje, no... ima i druga strana medalje... veliki dio gradskih područja, posebice onih rubnih, pretvorena su u geta... pretpostavljam da svi znamo značenje te riječi, pa ipak ću navesti jedan primjer... na putu od pansiona u kojem smo odsjedali, pa do centra grada, otprilike negdje na polovici, nastupali smo u kvartu koji se ne može opisati drugom riječi, osim sirotinjski... zgrade sa četiri i više katova, svaki kat po desetak garsonijera, ali zajedničkom kupaonicom za sve njih... neuredna pročelja i prljava okolina, što u centralnom dijelu grada nije slučaj... ljudi obučeni u staru odjeću i dronjke... moram li spomenuti da je za vrijeme nastupa sve bilo puno lokalne žandarmerije, i iz kojeg razloga?! mislim da ne...
na kraju, tu je i obalno područje grada, velika luka sa kranovima, skelama, turističkim i ribarskim brodicama, pokoja uređena plaža i naposljetku, groblje brodova, gozba hrđe i boleština, na prvi pogled sakrivena od ljudskog oka, no dovoljno je bilo samo sjesti na jedan turistički brod i pustiti se nizvodno dunavom nekoliko stotina metara, a da bi se doživjela hrpa starog željeza koja samo čeka onu zadnju rupu u svom trupu, koja će je spustiti na dno velike rijeke...
poseban odlomak, uz sve gore navedeno, svakako je zaslužio Muzej delte Dunava, sa eksponatima flore i faune koja obitava na Dunavu... tu je stvarno bilo lijepo, vidjeti toliko raznovrsnih životinja, što kopnenih, što vodenih, a sve posloženo u imitaciju njihovih prirodnih staništa, do te mjere da su se gotovo mogli doimati živima, ako bi čovjek malo dao mašti na volju...

da zaključim,
nije da je ekipa folklornog ansambla imala nešto posebno za vidjeti... ok, mogli smo malo uživati u blještavilu centra grada, i zamisliti se nad činjenicom da nam u životu ipak nije tako loše kao što smo mislili, jer rumunjski geto dao nam je uvid u to koliko ustvari život može biti težak...
ali...
nije važno gdje si... važno je s kim si... a ja sam u Rumunjskoj bio s najboljom ekipom na svijetu, i sretan sam zbog toga, jer...
iz vrlo malo ponuđenog izvukli smo maksimum... naigrali se, naplesali, napili i nazabavljali, obavili vraški dobar posao predstavljanja hrvatske folklorne baštine i bilo nam je tako svejedno što mađarska nema more, a rumunjska autoceste, jer bili smo zajedno, i što se mene tiče, to je kraj rumunjske priče, ostaju nam slike i sjećanja, prepričavanje dogodovština i pjesme koje su uvijek u podlozi... Trandafur rosu batut...

za sljedeći put, i sad više nema isprike, najavljujem recenziju 5 koprivničkih kebaba, a dalje ćemo vidjeti, kako će teme iskakati i nadahnuće za iste poslužiti...

čitamo se...

pozdrav, dobri ljudi...

...


Post je objavljen 14.08.2013. u 19:11 sati.