Jedna stara kuća
U ponoć po vratima lupa
U njoj je lampa,
zapaljeno ognjište
i svjetlo što gori na stolu
Ova kuća, stoji i čeka u mraku
Da netko otvori konačno vrata
Kuca kuća kao kapi kiše
Po dotrajalom krovu
koji ju guši od težine
Tko će ponijeti njen jaram?
Ona čeka da ju vrijeme odnese
Da ju paljenici prinese
Zapaljeno ognjište u njoj tinja
Vatrom kojoj iskra je dovoljna
da samo ognjište ostane
Vjetrovi davnina ju miluju ljetima
Brige tu u obraz ljube jutra
U njoj su sjete duša onih
čije su majke i dječake igre
držale u svojim naručjima kao jutarnju rosu
Tišinu, koja tada u zlatu progovara
Svako jutro, u ranoj rosi
napaja se nove svježine tiha snježna mati
Svako jutro, na moje grudi pada
Dok joj dotrajale i pogrešno sagrađene grede
Netko na ramenima ne odnese
Dok ju Netko riječima ne useli i osvjetli
Dok ju žive riječi
iz mrtvila ne ožive i podignu
(mojoj majci)
Post je objavljen 14.05.2013. u 00:31 sati.