Danas sam se odvazila i postala
bezobrazna. Nije
bilo druge.
Ubija me umjetno
toplo hladna igra
lovice.
Rekla sam vec da
oduvijek stojim
na zemlji bez obzira
na kolicinu zaljubljenih
hormona u mome
tijelu.
Rekla sam dosta,sada
suvise glasno.
Mi ne možemo,
mi necemo i na
kraju,uz svu ludu
zelju i pozudu,
mi ne zelimo slijediti
strast.
Kakav bih covjek bila
kada bih na svaki osmijeh i
savrsenu rijec pala i
odustala od necega sto
gradim vec godinama?
Necu.
Napet mi je. Necu kriti.
Ali necu,jaca sam od
napetosti.
Rekla sam
mu da ne zelim vise
ni poruke
ni nacrtane smajlije
ni rijetke pozive
ni ceste snove.
Danas je otisao,
njegovo zensko ime
u mom mobitelu vise ne postoji.
A odlicna je stvar
da ja jako tesko
i gotovo nikada ne
pamtim brojeve.
Slozio se sa svime sto
sam rekla.
Ali nakon pozdrava su
jos stigle dvije tri
kratke poruke.
Sa smajlijem
naopake zagrade.
Idi. Kad bolje razmislim,
nisi trebao ni doci.
Ili jesi?
Post je objavljen 05.03.2013. u 22:46 sati.