Postoji li danas prijateljstvo ili samo vlastiti interes? Pitam se da li je bilo šta na ovome svijetu sada stvarno (da nije virtualno, da te netko ne iskorištava), da li postoji ljubav, prijateljstvo...
Učim se..naravno kao i uvijek na svojim plečima nosim teret života.
Pokušavam živjeti po onome "Sama sam se rodila, sama mogu živjeti, sama ću i umrijeti" jest da je teško ali...
Prijateljstvo! Ne može mi nikako ući u glavu, bezbroj puta sam prešla preko nečega, bezbroj puta ponovo počela iz početka i nikad da se naučim pameti, takva sam, uvijek pružam drugu priliku ljudima ali ta druga prilika se toliko puta ponovila, toliko da joj više nema broja.
Mislila sam da barem pravi prijatelji ostaju skupa ako su prijatelji od djetinjstva ali griješim. Još uvijek ne mogu dokućiti da li sam ja ta koja je toliko naivna ili sam jednostavno budala?! Ovo zadnje me je zbilja dokrajčilo.
Znači, prijateljice smo od malih nogu, sve tri živimo u krugu od 50m, oduvijek se igrale skupa, voljela ih više od svega, bile mi najvažnije, važnije od roditelja, 100x sam zakasnila kući još dok smo bile male jer smo se zaigrale, 100x sam dobila batine zbog njih... Ja sam starija od njih 1,5 - 2 godine, one su ista generacija, čak i rodice a ja samo susjeda...
U školu sam počela prva da idem, naučila sam ih nekim stvarima.
Odrastale smo, moji školski prijatelji su bili samo školski, njihovi školski prijatelji su bili i školski i za društvo izvan škole... Tako je sve i počelo. Nisam ljubomorna, ne, nemam taj osjećaj, niti sam ga ikada imala. Znala sam da su to prijatelji s kojima se druže, nije važno, neka imaju, i tada je se sve moglo stići... Sve do puberteta, kada su već bile malo veće, zrelije... Početak prvih izlazaka, foliranje (ja sam to već prošla ali normalno), i onda je i dalje nastavilo. Sve manje i manje vremena su imale za mene. Znale smo se ne vidjeti i po 1 mjesec a tako blizu smo. Kave su se svele na minimum.
Ja sam krenula na fakultet, njihove obaveze (frama, škola, izlasci, rođendani, konceti, more) sve je išlo istim tokom, sve se lako obavlja, sve je savršeno, imaju više slobode od roditelja...
Ali ovo zadnje me je povrijedilo više nego bilo šta...
Mrzim, znači mrzim kad netko nešto kaže a ne ispuni to!!
Znači, nismo se zaklele ili nešto slično ali 10 puta smo bile skupa i kao dogovorile se da ćemo na jedan koncert ići skupa ovo-ono da bi na kraju ispalo da su one išle sa svojim društvom-njihovom generacijom s kojom se druže a meni čak nisu ništa rekle.
I nije prvi put tako nešto desilo se ali ja uvijek nasijedam na glupe priče, glupe stvari, i sve skupa povrijedi me. Na kraju pređem preko svega. Naivnost je najgora "vrlina"
Post je objavljen 15.02.2013. u 15:28 sati.