Nema te više, odlaziš, sa vjetrom
U ruci ti ključevi, u srcu ti umor
I jedna lađa na životnoj pučini
koju čuva vjerni pomazanik Krist
Kraj lađe, more nemirnih riba
Ne staju da pjevaju na sunce
i dolijevaju ulje na svjetlost od svog zla
Čvrsto si se držao, za svoje žuljeve
Od konopaca kojima te je Bog prikovao za mrežu
Da služiš kao bogalj neumorne ljubavi
za pola tvoga života, okovao si se
Čvrsto si podignuo, to malo Dijete u ruke
Da ga vide svi iznad mora, od blistavog sunca
I tamne dubine voda, da ga osjete
Kako te je znalo, i kako si Ga znao
A glasa mu nisi vidio, lica mu nisi čuo
Samo vjeru u zvijezde riječi, to si imao
krstio si se u dubini Njegova Duha
I sada odlaziš, da prsten na svojoj ruci
predaš; da ključeve proslijediš
onome iza tebe, da ih umotaš zavjetom
A sebe.. sebe si otišao da pokopaš
U ruci ti prazan golub mira i nade
na usnama su ti stare kosti od umora
i riječ koja nikada ne umire; ni u senilnosti
Ona je životvorno vrelo, naše sudbine
Bio si mi brat, iako ti ruke nikada dirao nisam
ni suze nikada, uhvatio nisam
Odlaziš, da nebu predaš, svoje srce
Da na oblaku pokopaš sve bijedne minute
od ovog vrtloga života ispod nebeskog svoda
što stoji kao vječna mistika maloj suzi
Srce si svoje sakrio, život svoj si predao
Da bi duhovima, srce iz tame izvadio
I na pladanj ih stavio, da ih gledaju
te oči očinske boje neba,
srca boje zrcala
Post je objavljen 11.02.2013. u 20:14 sati.