Magla već se spustila
kao lopov lak i nijem
U krovište mojih zbivanja
I boju svoju otpustila
Već mi je i pamet pomutila,
Smirila nježnošću povjetarca dah
i tijelo mi kao majka uspavala
U sobu moju ušla je, na prstima
Nemirna i obgrljena velom zime
Kao sama djevojčica, od roditelja pobjegla
Kao kakva starica, srdačno je slušala
Riječi pjesama, iz zidova što su zborile
O slici što je, u tajanstveni mir obojana
Na njoj je bilo cvijeće, iz ljubavi poklonjeno,
par šapata ruže, i usamljeni izvor
sa kojeg nitko nije pio, niti vidio dubinu njegovu
Iz nje je ona,
Izvorom dubine svojih očiju čitala
Duša mi je umorna
snena i zaljubljiva
u snove nježnih lahora
ispred moga dvorišta
U snove dječjih trzaja
Uz bore tvoga ramena
Uz šapat starih krovova
I ljubav ispred stubišta
Post je objavljen 26.01.2013. u 15:18 sati.