Izjeda taj nemir u meni tišinu
Stalno mislim kako da uhvatim
i zadnje zrake sunca
prije prvog snijega,
koji će na zemlji kao duga svijetliti
Rastresena i užurbana mi je glava
poput lopte se kotrlja udarcima
Trči negdje, da ne zakasni
kao luđak koji brzo hoda
Da uhvati ono što mu je pobjeglo
Da uhvati vrijeme za rep i zadrži ga,
pa ga pomazi kao najvećeg mezimca
a hvata samo prazninu osjećaja
Sve prolazi
Topli se kao stari snijeg
koji onda postane siv kao tužno nebo,
a nebo se rastuži od osjećaja,
zbog grijeha ljudi
Tražim neko utočište
Sklonište duše, odmaralište tužnih,
domovinu misli i pojilište ljubavi
Tražim poput slijepca,
u dolini nijemih
Užegla srca mirnih pogleda
Zagažene rane starih prosjaka
i napuknuta svjetla pradavnih puteva
Post je objavljen 18.01.2013. u 02:18 sati.