Na današnjoj, nedjeljnoj misi, propovijedajući, moj je župnik, odprilike, spomenuo ovako; kako smo krštenjem primili „svjetlo“ te da smo „dužni“ to svjetlo kroz život i životom – isijavati…..zračiti….svijetliti ne bi li „oni“ drugi, preko nas, lučonoša, vidjeli i poželjeli „to svjetlo“ ili ga makar…poštovali.
Velik je to teret i obveza.
Velika je to i sveta dužnost.
Biti lučonoša i svijetliti ma kakav se mrak oko nas i na nas spuštao.
Nema opravdanja za lučonoše.
Svijetliti treba uvijek i unatoč a naročito ….usprkos ali ne i „u prkos“jer to bi moglo zavesti u zabludu kako je svijetliti samo sebi svrha.
Kad je „moj“ župnik spomenuo svijetlo umom mi „bljesnuše“ ovi stihovi (izvučeni iz jedne dulje pjesme i ponešto izmijenjeni u mojoj redakciji);
Neću da moji dani proteku
U tamnu lijuč se rijeku……..
…..vječnosti
Kuda koracam
Hoću da bacam
Snopove zlatne svjetlosti
Kad prvi put zapeh okom i uhom za te stihove teško sagriješih.
Ako sam ikad htio nešto ukrasti….otuđiti….bijaše to auktorstvo tih stihova. Srećom…mir mi se vratio odmah zatim jer se pokajah i zahvalih Bogu što me naveo na njih jer…..mogli su mi ostati skriveni…….jer….. mogao sam imati srdce koje nije u stanju oćutjeti „toplinu s tog ognjišta“.
Zahvalih Bogu na „vremeplovu“ jer od auktorova preminuća na godinu će biti devedeset godina a ja „razgovaram“ s njim svaki put kad pročitam neku njegovu pjesan a naročito onu iz koje „istrgnuh“ gornje stihove.
I bivam poučen i ohrabren.
Posebnost tih stihova je i u činjenici kako ih je za svoje geslo pri ređenju odabrao jedan meni jako drag čovjek, moga prezimena, kojeg na „zemlji“ nažalost više nema ali za koga vjerujem kako je bio vjerodostojan u življenju smisla i značenja izabranog gesla.
Gesla koje je jako važno u svim „vremenima“.
Gesla koje je jako važno u ovom, našem, vremenu.
U ovom vremenu kad smo „trbuh“ skloni staviti ispred „srdca“.
U ovom vremenu kad nas „žongleri“ i „opsjenari“ nagovaraju da „trbuh“ stavimo ispred „srdca“.
U ovom je vremenu jako važno….svijetliti.
U ovom je vremenu jako važno zatomiti „stvari trbuha“ i inzistirati na „stvarima srdca“.
Čovjek bez hrane može i do pedeset pa i nešto više dana.
Mnogima od nas siromaštvo bi „spasilo“ odnosno, zasigurno produljilo život jer bi se, valjda, odrekli pogube prekomjernog hranjenja, cigareta, mobitela, alkohola, „makstevea“, nepotrebnog “vozikanja“ autom i sličnih poguba za ljudsko zdravlje.
S tog vidika mnogi bi trebali uskliknuti ; živjela kriza !!!
Ali……..
Čovjek koji „izgubi svjetlo“, čovjek koji „prestane svijetliti“…..“mrtav“ je istog časa.
„Mrtav“ je na zemlji a mrtav je na nebu.
Zauvijek.
Stoga…..ne dopustimo da nam sufliraju kako su „spolni odgoj“,“istospolne ili po „Orwel-ovskom novogovoru“- životne zajednice, nešto nevažno, dakle ; stvar srdca.
Ne dopustimo „im“ uvjeriti nas kako je nezaposlenost, kriza, novac, kreditni rejting ( dakle – stvari trbuha) ono o čemu trebamo brinuti.
Ufam se kako nitko tko ovo čita nije bedak koji ne razumije riječi Evanđelja; ……ne živi čovjek samo o kruhu…..
Svakako se trebamo brinuti o nezaposlenosti, o kruhu…..jer onih „pedeset dana“ brzo prođe ali ne dopustimo da nam ugase svjetlo jer u tom „mraku“ ionako neće biti kruha.
Kako god žitu treba svjetlo da bi u konačnici došlo do kruha koji nas hrani tako je i nama još važnije to svjetlo Božje Riječi.
I nauk koji iz Božje Riječi izvire i koji je kristalno jasan i kojeg nije moguće poput Hrvatskog Ustava „tumačiti“ kako se kome svidi.
A naročito kako se „zlu“ svidi.
Pročitah još jednom pjesmu iz koje „izvadih“ gornje stihove, zatim pročitah još jednu pa još jednu i u mislima ostvarih razgovor s auktorom i on mi dopusti niže objaviti njegovu pjesmu u cijelosti dijeleći sa mnome nadu kako će se još nečije oko „zakvačiti“ za te riječi i kako će one nekog osokoliti da pojača svoje svjetlo koje mu je krštenjem užeženo.
Auktor je Izidor Poljak, svećenik i lučonoša.
A ja Boga molim; neka moji dani ne proteku u tamnu lijuć se rijeku….vječnosti, daj Bože da ; kuda koracam bacam snopove zlatne svjetlosti……………………………………Mladen Šepić-Barba
Evo pjesme ;
Pjesma: ,,Planite bijeli ognjevi duše!''
,,Neću da moji dani proteku
Mračni u tihu lijuć se rijeku
Vječnosti.
Putove moje pjesan nek prati
Orla, što plamenim suncem se brati.
Kuda koracam
Hoću da bacam
Snopove zlatne svjetlosti.
Planite, bijeli ognjevi duše.
Užgi se, srce, sijevaj.
Vjetrovi mržnje vijore zemljom,
Hristovu pjesmu pjevaj.
Pokriti ledom pupovi ruža
O toplom suncu sniju,
Neka ih tvoje ognjene zrake
Plamenom svojim zgriju.
Hladnom i golom pustarom zemlje
Množija gladnih vrvi,
Ekstazom bukni,
pripravno mrijeti,
Svoje im podaj krvi,
Stani nad zemljom, gdje milijuni
Sapeti gvožđem trunu.
Zvijezdama daždi, s neba im trgni
Sunčanu sjajnu krunu!
Planite, bijeli ognjevi duše,
K nebu se, srce, popni i gori.
Plamteć izgori!''
(1916.)
Post je objavljen 13.01.2013. u 14:58 sati.