Na stanici, prizora oronula
Ležala je jedna stara bilježnica
Prljava, ostavljena kao obris vremena
Nikoga ni u blizini tog mjesta
u kojem zrak kao da je sve umorio
Niti duše u blizini
Stanica je rekla svoje, i počela propadati
Kada stanica počne propadati,
umire, da spasi temelj
koji je stvoren za nju
I kada je temelj neupotrebljen
Tada je svhra njegova za ptice i izmet
Koji ostavljaju prolaznici vremena
Tada tamo sjeda sjeta da ju netko pokopa
I sagradi nešto bolje od ove boli
Ona čeka da ju zadovoljan čekaoc
zaogrne ispod kišobrana u tišini
I ode sa njom na svoj put
Nema nikoga, da čeka, na stanici života
Kao užurbana idila,
negdje drugdje love ljude tokovi vremena
Da uhvate zadnji vlak za sreću i topli dom
Drugim, bržim putem stižu do konačnog cilja,
do toplog osmjeha u naručju predvečerja
Tko zaobilazi ovu stanicu, on ne vidi
na njoj staru bilježnicu,
prljavu, ostavljenu kao obris vremena
A u njoj zapisane su dječačkim rukama
Misli onih koji su duh u njoj
izgradili u čekanju svitanja novog dana
U njoj leže zamrla slova na papiru
što dišu kao odsjaj vječnosti,
tog djeteta što je pisalo po njemu
Post je objavljen 12.01.2013. u 15:54 sati.