Marketing
Ljetni dan na Medvednici
Izlet na Medvednicu 10.07.2011. (JĐ)
(Foto JĐ)
Who put us up to this?
Mi qSPORT planinari nismo imali mira niti ovog vikenda. Odlučili smo protegnuti nožice ovoga puta preko naše pitome Medvednice.
S obzirom da smo čuli vremensku prognozu i bili svjesni što nas očekuje, na izlet smo krenuli ranije nego obično. U torbe smo natrpali vode više nego inače i već u 8 sati skupili se na Črnomercu, popili kavicu da nas malo trgne i u 8,20 sjeli u bus za Lukšiće. Petnaestak minuta hoda od Lukšića ulazimo na šumski put i odmah pred nama uspon. To nije bilo baš ono što nam je za početak trebalo jer nas je u sekundi oblio znoj. U tom trenu čovjek bi si pomislio: Što nama ovo treba? Mogli smo se doma izležavati, gledati TV, ići na misu ili na nedjeljno prešetavanje centrom grada… ali ne mi se tu znojimo i rumenimo ko pajceki na ražnju. Ali onaj tko voli šetati po prirodi i planinama ne razbija glavu takvim dilemama. Početnu nelagodu zbog vrućine uskoro je savladala ljepota i tišina šume kao i hladovina koja nas je pratila prema vrhu cijelim putem.
Posjet Medvedgradu
Nije dugo trebalo da stignemo do zidina Medvedgrada, međutim, dočekalo nas je malo iznenađenje. Ogromna željezna vrata i lokot u njima. Zaključano!! Ne radi. Osim toga bila je tu još i kućica za naplatu ulaznica. Shvatili smo da je Park prirode Medvednica koji je preuzeo brigu o Medvedgradu postavio ovu novinu, a o čemu se zapravo već duže pričalo.
Kako je radno vrijeme za posjetitelje od 10 sati, imali smo više od pola sata za slobodne aktivnosti. Neki su htjeli preskočiti zid i ući u grad (pretpostavljate tko je to bio, imamo sve dokumentirano fotografijama 
). Sjeli smo u hladovinu na travu ispod jedinog drveta, bratski smo podijelili dvije konzerve Radlera i guštali. Nismo mogli ne zamijetiti mladu majku koja je sjela u blizinu nas u hlad, izbacila cicu i podojila svoje čedo. S druge strane, u blizini, posjeo se biciklist u ekstra uskim biciklističkim hlaćicama. Mislim da se on toga dana od nas naslušao stvarno svega, ne znam kako ga se sve to dojmilo, ali nas je po Medvedgradu pratio u stopu. Na ulazu smo pokušali šarmirati blagajnice da nam daju popust, ali nismo uspjeli. Kako sa sobom nismo imali svoje kartone od Vrapča, morali smo ipak platiti punu cijenu (15 kuna je upad, da znate). Popeli smo se na vrh kule koja je sada otvorena za posjetitelje, gledali smo panoramu grada, vidjeli smo prostorije koje je koristio pokojni predsjednik Francek dok je boravio u Medvedgradu, uključujući i WC kojega smo i isprobali. Neki su glumili viteza i djevu, poklonili smo se oltaru, bilo je svečano i veselo, sve u svemu – jako dobro.
Kratko osvježenje u rudniku – dugo osvježenje u Grafičaru
Put prema gore nas je dalje vodio ne zahtjevnom stazom prema planinarskom domu Grafičar. Usput smo naišli do rudnika Zrinski. Rudnik je to iz kojeg se tko zna od kad vadila olovno-cinkova ruda koja sadrži primjese srebra. Postoje neke zanimljivosti o rudniku, kao npr. da tajni hodnici vode od rudnika do Medvedgrada, a dalje od Medvedgrada sve do trga Sv. Marka, kao i nevjerojatan podatak da je dnevno iz rudnika bilo vađeno 10 tona rude, od toga 5 tona srebra (?!).
Kako su vrata rudnika bila otvorena iskoristili smo priliku da se uvučemo u hodnike i zavirimo malo. Hladan zrak koji je dolazio iz rudnika nas je u trenu osvježio. Ipak nismo htjeli da se netko naljuti na nas jer smo ušli u rudnik sami, pa smo odlučili pozdraviti vodiča. Bila je to simpatična djevojka sa pesom koja nam je ljubazno ponudila razgledavanje rudnika, no bili smo gladni i tako-tako dugo smo očekivali prvu pivu pa smo krenuli dalje prema PD Grafičar.
U Grafičaru nas je dočekala idilična slika, kućni ljubimci trče livadom, djeca na ljuljačkama, majke leže na dekama prostrtim po travi, gužva oko stolova … i jedan jedini slobodni stol, kao rezerviran upravo za nas. Prva piva nije još nije stigla na stol, kad su planinari iznenadili i izljubili svog kolegu za „27-mi“ rođendan, uz prigodan poklončić. Dugo smo sjedili tamo, bilo je predobro u debeloj hladovini, ali morali smo dalje, prvo smo otišli do kapelice Sv. Jakova koja se nalazi na lijepom proplanku, zatim do vrha.
Odgoda stuba, odgoda Transformersa
U restoranu pod tornjem gdje nam je fini grah poslužio konobar čije su ruke primijetili neki od nas, pala je i odluka kojim putem ćemo prema dolje. Izvorni je plan bio da se vratimo preko Horvatovih stuba i Hunjke. Uspon stubama bio bi poseban doživljaj. S obzirom da nas je dvoje bilo za taj plan, dok je dvoje stube pokušavalo izbjeći, vođa izleta i pobočnik koji je znao put, odlučili su postupiti pravilno: prevariti ostale i dovući ih do stuba pod svaku cijenu. Nakon ručka i izležavanja u travi krenuli smo dolje, no sudbina je htjela da ipak promašimo pravo skretanje i fulamo stube pa smo direktno došli do kuće „Hunjka“. OK, drugi puta ćemo to ispraviti.
U Hunjki smo odmorili još malo. Iako je planirao kino jedan će planinar morati Transformerse pogledati nekom drugom prilikom. Naime, bilo mu je tako lijepo s nama pa je žrtvovao i druženje s prijateljima i odlazak u kino. Svaka čast!
U predvečer smo se počeli spuštati prema tunelu. Nije nam dugo trebalo do dolje. Kad smo prošli tunel našli smo se usred pučke veselice. Župljani Gračana slavili su nešto, sviralo se i pjevalo „Tko te ima taj te nema, tko te nema taj te sanja…“ Htjeli smo im se pridružiti, pojesti s njima kakav kolačić ili čevapčić, ali oni su već sve bili smlatili, a mi smo nastavili dalje prema tramvaju.
U tramvaju smo i dalje prepričavali utiske sa izleta. Na grad je već padala noć. Shvatili smo da je prošlo više od 13 sati od kad smo jutros krenuli na izlet. Nismo mogli vjerovati. Vrijeme tako brzo prolazi kad si u dobrom društvu.
Post je objavljen 24.12.2012. u 11:58 sati.