Marketing
Hrastovička gora
Izvještaj sa izleta u Petrinju i Hrastovičku goru 20.02.2011. (VO)
(Foto MS, ST, JĐ)
„Kartu čitaj, seljaka pitaj!“ Stara narodna mudrost nije upalila. Prvo, karte nismo imali, već samo maglovitu ideju predsjednika o smještaju gradića Petrinje i banijskih gorica oko njega, a što je isti gospon zapisao deskriptivno na komadić papira. Nije bilo ni seljaka, izuzme li se lukava i prastara babetina koja nam je pokazala put i potaknula riječima: „Ajte, djeco, ajteee... Hrastov'ca vas čeka“. For the record, nismo išli u Hrastovicu, nego je to bila alternativa za povratak.
Hrastovička gora izgleda pitomo i lijeno polegnuta između Petrinje i mjesta Hrvatski Čuntić, a zapravo krije strmine od kojih zaboli glava koliko i noge. Zbog toga je postala zanimljiva planinarima, a nakon Domovinskog rata počelo se s markacijom planinarskim puteva. Obišli smo veći dio te mreže. Ali prvo smo prošetali Petrinjom, starim gradićem na Baniji, gdje se svake godine na dan sv. Lovre (Lovrenčevo) održava dernek domovinskih razmjera. Preko puta crkve je i kafić gdje se okuplja probrana mladež, a što se točno događalo pri ispijanju prve jutarnje čajkice/kavice nije pristojno opisivati.
Od groba do groba
Naš je put vodio uzbrdo mimo petrinjske bolnice i uz nasip potoka Petrinjčice. Uspon po lijepom vremenu nije uništila ni morbidna atmosfera; naime, obišli smo groblje i masovnu grobnicu. Groblje sv. Vida iznenadi svojom pojavnošću, gotovo iza ugla, a masovna grobnica u koju su bačeni hrvatski branitelji nalazi se tik do nečijeg vinograda i ponad stare vile petrinjskog velikana kobasica i pašteta Gavrilovića. Nastavljajući rubom šume, stalno pod prijetnjom metka od talijanskih lovaca koji često love ptičice po Baniji i s ponekim vidikom na Petrinju, gacali smo po blatnjavoj stazi do sela Cepeliš.
Medvjeđa usluga
Nevjerojatno je koliko filmski mogu izgledati putovi po oj junačkoj zemlji miloj. Obnovljene kuće uz one bez krova i poluzavršene gdje maltene svinje žive u istoj prostoriji gdje i ljudi, mnoštvo osmrtnica i čudnovati ljudi čudnovatih pogleda, a sve u toni blata, eto što je Cepeliš. A rekli su nam da se radi o predivnom selu podno brda. Mo'š mislit. Zapravo, vjerojatno su mislili na farmu konja, nekih čudnovatih malih konjića, vjerojatno azijske pasmine, koji su bili jedni od rijetkih živih stvorenja na našem putu. Ovdje počinje prava šumska staza, ali su se domaći medvjedi potrudili da nam ne bude teško. Odmah na početku uspona nalazi se jedan mali izvor, a pored izvora, na stablu, i staklena krigla kako ne bi ljudima bilo teško saginjati se. Zaključili smo da su medvjedi garant pljuvali i rigali u tu kriglu, pa smo bez pol muke uzeli kriglu i naiskap popili finu svježu izvorsku vodicu. Još smo uvijek tu, živi, poluzdravi, i za mrvicu luđi nego prije. Lutajući šumom, stigli smo i do utvrde Stara Hrastovica, odnosno do jednog polu-preživjelog zida iznad strašne provalije.
S vjerom u Boga i seljačka sloga!
Put dalje vodi širokim proplancima do planinarskog doma na Piramidi/Cepelišu, na 415 metara nadmorske visine. Tamo smo pojeli siromašan ručak i popili pivicu, te obišli masonski obelisk koji lokalcima služi za skrivanje smeća. Sišli smo jako strmom stazom u selo Hrastovicu, mjesto gdje je održan prvi skup radićeve Hrvatske seljačke stranke. Do Petrinje smo morali pješice, po cesti gdje su nas svi gledali kao gomilu luđaka, pa je čak i traktorist s prezirom prošao pored nas, smatrajući kako mora biti nešto silno nenormalno u šetnji lokalnim cestama. Uz kupljenu rakiju kod stričeka Ive i cijelu dužinu ulice Stjepana Radića, nije čudo da nas je autobus dovezao u Zagreb u spavajućem stanju.
Kako god bilo, još jedan lijepi, sunčani, aktivni i prijateljski izlet queer planinara!
Post je objavljen 20.12.2012. u 13:00 sati.