Sjedim za računalom i pogledom skidam nebo. Sivi oblaci miješaju se sa zlatno-ružičastom svjetlošću. Vjetar lagano njiše odjeću ovješanu na žici, trešnja u pozadini izgleda golo, a ja se i dalje vraćam na njega.
Rekla bih, ponovno smo zajedno, ali ja nisam sigurna uopće je li to tako. Zbunjena i nesigurna šetam svijetom u zadnje vrijeme. Čudan osjećaj nemira me proće svaki puta kada me poljubi. Osjećam toplinu njegovih usana, miris njegove kože, otkucaje njegovog srca. Je li to sve moje?
Pravo pitanje je želim li ja biti njegova. U zbrci i kaosu svojih osjećaja ne nalazim sebe više. Kada nisam imala što izgubiti, imala sam sve. Kada sam prestala biti ono što jesam, pronašla sam sebe. Čovjek se stalno trudi biti, tada naglasak odlazi na ovo trudi, a od biti ni b. Izgubila sam se, i trudim se pronaći nazad, umjesto da se samo pronađem. Trud je zapravo jedna vrsta kontrole, barem ova vrsta truda, a kada mi kažemo svemiru, hej, ja imam sve pod kontrolom, ne trebaš mi pomoći, tada se stvara kaos koji se meni stvorio. Iako sam svjesna tih činjenica, još sam svjesnija da nešto ne radim kako spada.
Promjena, stalno tražim promjenu izvan sebe, umjesto da je napravim u sebi. To je moja greška.
M.
Post je objavljen 23.11.2012. u 14:38 sati.