Jutros. Gusta magla, ulice obavijene sivim plaštom s preljevima sivih nijansi. Sitne kapljice u zraku, svježina koja štipa obraze.
Rukavice, jakna čvrsto zakopčana do brade. Moj stari crveni bicikl što svakoga dana škripi sve više.
Brzi poljubac djeci pred školom u smrznute obraščiće. Osmjeh, mahanje, cika i trk. U parku velika lokva.
Ulica mokra kao nakon pljuska. Čistači sa šmrkovima, propuštaju me.
Okrećem pedale sve brže, dah je sve brži. Vlaga pročišćava, razbuđuje... oživljava.
A onda Sava. Veličanstvena u magli. Žute i zelene krošnje, i crne grane. Od nekuda poletjele dvije patke, crne siluete uzdižu se i odlaze. Ispod se valja žuta voda, blatna, moćna, nosi granje, vrtloži se, prelijeva preko trave.
U mojoj glavi kolona automobila na mostu nestaje. Ostajemo samo magla, rijeka i ja. Predivno je! Vozim, osmijeh se širi licem, oči sjaje, nema grada, nema posla, dodir s prirodom tako izravan iako usred grada. Sloboda. Pjevam. Na glas. Ja koja pjevam samo kod kuće ili rijetko dok hodam prirodom. Dobro jutro džezeri! Nisam je čula godinama, od kuda je samo izronila? Svašta nosi magla.
Na posao stižem rumena i nasmijana, kose posute srebrnim kapljicama i rastopljene maskare.
Post je objavljen 17.10.2012. u 15:04 sati.