Prije nekoliko dana, ostala sam bez svog malog prijatelja. Doduše, reći da je bio mali je samo od milja, imao je skoro 7 kg i bio je velik kako građom tako i karakterom. Jedan od onih mačaka koji ti se uvuku pod kožu u rekordnom roku, unatoč povremenim izljevima zločestoće - ili možda baš zbog njih.
U nedjelju sam isplakala more suza. U ponedjeljak jezero. Jučer i danas je već bolje, ali osjećam ogromnu prazninu u srcu i pustoš u kući. Ne biste vjerovali koliko je tiho bez njega. I koliko mi je čudno zatvoriti vrata sobe kad idem spavat, jer sam navikla držat ih odškrinuta da bi gospodin mogao usred noći umarširati u sobu, skočit na krevet i svom se težinom bacit na moje noge. Nedostaje mi zvuk hruskanja briketa i grmljavina koju je stvarao luđački trčeći po stepenicama.
I još uvijek nesvjesno očekujem da će se pojavit na vratima terase i netko će mi reći - "oh, pa to je bila zabuna. Mačak kojeg je mama našla mrtvog uz cestu nije bio tvoj; tvoj je samo odlutao na par dana, ali evo ga, sad se vratio."
...ali onaj racionalan dio mene zna da nije tako.
Istovremeno, razmišljam o udomljenju nove mace. Ne da razmišljam, nego znam da ću to napraviti. No, dok s jedne strane, ne želim ga samo 'zamijenit', udomit drugu mačku da zauzme njegovo mjesto, s druge strane nedostaje mi brinuti se za neko malo biće toliko da sam danas sjedila na terasi i dodavala lopticu mački lutalici koja ni pod razno neće prići čovjeku.
Netko će reći, "vidi koliko drame oko obične mačke". A ja ću tom nekom reći "očito nikad nisi imao ljubimca kojeg si iskreno volio".
Možda sam stvarno u duši luda baba s mačkama. Možda. Ali vjerujem da netko tko ti je godinu dana uljepšavao život, zaslužuje da se tuguje za njegovim odlaskom.
Post je objavljen 04.10.2012. u 01:08 sati.