Kada je glumica Tina Fey pisala scenarij za film Mean Girls, u kojem glumi uvijek problematicna Lindsay Lohan, i koji ce se vjerojatno svako malo reprizirati na Nova tv, isla je na radionicu koju je drzala Rosalind Wiseman kako bi se pripremila za film. Rosalind Wiesman je napisala publicisticke knjige Queen bees and wannabees koja je postala predlozak za Mean Girls . Wiesman provodi radionica sa ženama i djevojkama diljem Amerike, a teme su samopouzdanje i maltretiranje. Fey u jednom intervjuu opisuje kako su radili ovu posebnu vježbu u hotelskoj dvorani u Washingtonu. Wiesman je zamolila sudionice radionice, oko dvjesto žena, da napišu kada suprvi "znale da su žene." Znači, "Kada si se prvi osjećala kao odrasla žena, a ne kao djevojka?" Pomislila sam da je to glupa vjezba, ali doka sam citala dalje skuzila sam njenu vaznost. Zene su zapisle svoje odgovore i onda ih podijelile s ostalim,prvo uparu, a zatim u većim skupinama. Grupa žena na radionici je bila rasno i ekonomski raznolika, ali odgovor je bio vrlo sličan.
Gotovo sve su prvi put shvatile da su postale odrasli žena kada im je neki tip učinio nešto gadno. "Išlao sam kući s baleta i tip u autu je povikao 'liži me!' "
" Ja sam čuvala moje bratiće kada je neki čovjek prošao autom kraj nas i povikao, "Dobra guzica".
Bilo je nula primjera odgovora poput " Prvi put sam znala da sam žena kada su me moja majka i otac odveli na večeru kako bi proslavili moj uspjeh u debatnoj grupi/školi stranih jezika/nagradu mom seminaru o internet marketingu ."
Primjeri su uglavnom uključivali muškarce koji viču sranja iz auta.
Jesu li oni patrola poslana da jave djevojkama a su ušle u pubertetu? Ako je tako, uspiojevaju u naumu. Malo sam se zamislila o tome što sam pročitala. Doživjela sam auto-gluparanje sa trinaest godina. Hodala sam kući iz škole u mom malom mjestuiz škole i sama sam je nosio haljinu. Tip iz auta koji je vozi sa strane je povikao, "Dobre sise." Zbunjena i bijesna, zavrištala sam nakon njega, nešto prosto, vjerojatno, u stilu "Popuši mi." Naravno, to nema nikakvog smisla, ali barem nisam zadržala svoju ljutnju. Srećom, velikom srećom,vikanje prostota tipu zapravo nije bio trenutak koji danas povezujem s ulaskom u ženstvenost. Za mene, to je bilo kad sam kupila zakon odijelo od bijelog trapera u jednom butiku u centru. Kupila sam ga s mojim vlastitim novcem na nagovor moje tada danjbolje prijateljice Sandre. Nosila sam ga na neku priredbu viših razreda na kojoj su se dijelile nagrade za rezultate postignute na natjecanjima. Super odijelo. Imalo je gore zavrnuti ovratnik. Sako je imao ciferšlus koji , kad se zavtorio, bi dao super oblikovani izgled.
Bijeli traper koji je nekako postigao da moja blijeda put djeluje kao da ima neke boje. Da mi je danas naći nesto sto ce tako dobro izgledati na meni, bila bih apsolutno presretna. A ne odijela, haljine, kosulje, poslovne kombinacije u kojima se osjecam malo blesavo, kao da se pretvaram da sam netko drugi.
Post je objavljen 27.09.2012. u 22:46 sati.