Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ustipak

Marketing

Mir na betonu

Daleka obala - Noć je prekrasna

Priroda se sasvim dobro snalazi i sama. No, čovjek napada okoliš, čini istinsku invaziju. Beton je posvuda, navučen je na morske stijene i škrilje poput sirove nafte prolivene na površini mora, lijepi se na svaki doticaj na svom putu, gusto i nepropusno prekriva svaku tvar nadomak svoje mljackave oble površine kapi.
Beton se izlio, ušao u sve pore i ostavio bezličnu ravnu površinu.
Zgrade, armirani beton, procjepi.

Trgovina ima smisao samo zbog ljudi. Njihovo vrzmanje, konzumiranje ponuđenih usluga, proizvodi koji se dopremaju, a zatim se provlače kroz probavni trakt posjetitelja - svih tih ljudi na betonskim terasama i betonskim građevinama.
Odumru zajednice, odumre ekonomski interes, prostori se napuste, nestaje usluga, a prostor dobiva sasvim drugačiju intonaciju. Ostaje samo sjećanje u onima koji su na tom prostoru bili za živućeg objekta; samo općenita pretpostavka kako je prostor nekad izgledao - za one koji su došli u puste ruševine.
Međutim, samo je čovjek odumro i nestao. Sve ostalo je ostalo na mjestu. I beton.
A kad čovjek nestane, nastaje mir i tišina. Nema cike na moru, nema cangrcanja staklenih čaša, nema zvuka strojeva, nema prljavštine.
Tišina lomi prostor.

Gledao sam spot s početka ove pisane misli i na 1:28 minuti ugledao ostatke građevine - konture sačuvane u armiranom betonu.
U prvi trenutak samo sam promatrao slike bez ikakve reakcije, dok me odjednom, u hipu od svega sekunde-dvije, prelio osjećaj mira. Nije bilo ljudi, stara građevina više nije imala nikakva događanja za ljude. Ljudima više nije bila zanimljiva. Prožeo me mir koji je prožimao i tu građevinu, koji je prožimao njen životni prostor. Osjetio sam kako su oboje odahnuli i sjeli, podlakticama se, nonšalantno pregibljeni za naprijed, naslonili na koljena.
Mir.
Kao nakon teškog ispita koji se sprema mjesecima i tada - u trenutku okončanja te muke i napetosti, prekrcanosti emocijama, trudom, događanjima, mislima - odjednom nastupa kraj dugog perioda napetosti. Nastupa kraj koji traje svega nekoliko sekundi ili nekoliko minuta. I nakon tog bljeska završetka ostaje samo mir i spokoj; nahrupi tišina. Sjedne se i opušteno nasloni na koljena.

U ovim kadrovima napuštenog armiranog betona, priroda je sjedila, rukama nonšalantno naslonjena na koljena, opuštena, potpuno prazna i tupog pogleda. Bila je stravično umorna tog čovjeka, neobazrivog i agresivnog, samodostatnog i ispraznog. Zasićena do krajnjih granica svih repetitivnih aktivnosti koje je ta spodoba činila svakoga dana, godinama, stoljećima, tisućljećima, od postanka sebe. Iste zabave, isti pokreti, isti obrasci ponašanja, iste izjave, ista odjeća, ista hrana. Stalno isto, a svaka od tih civilizacija za sebe je smatrala da je najbolja, jedina, jedinstvena i više vrijedna. I tako iznova. I svaki od njenih sudionika je to isto mislio za sebe... živeći ispraznim, recikliranim životom. A priroda je to trpjela, čekala i šutjela.
No, sretna što je sve gotovo, što više nema ničega, što je sve upravo ovakvo kakvo jest, statično i bez ikakvih perspektiva da se nešto ambiciozno ili aktivno dešava. Što nema čovjeka. Da, ništa se više neće dešavati.
Kao da sam tamo u njoj, u toj prirodi, u tom ambijentu. Kao da sam ja taj potpuno praznog uma i bez obaveza, naslonjen na koljena, dok sjedim na betonu grube površine, ruba pomalo otkrhnutog i izlizanog od vremena, na rubu nekadašnje terase kafića. Sada samo mirnih betonskih kostura zaraslih u žbunje.


Post je objavljen 03.08.2012. u 12:51 sati.