sam tako mala,
kao pahulja Sunca
koje ti grebe obraz
kad god pomisliš na prozirne princeze od žita
koje gojiš u
paralelnim vrtovima.
Ja sam u tvom krilu oganj koji će produžiti vrstu onih koji
brzo umiru.
I ti tim saksofonskim žitnicama pripisuješ zahvalnost.
Prinosiš žrtvu putopisa od kojeg se bježi i tumara bez
početka, smisla i s jednom statističkom logičnošću:
Da ću te sresti.
Oteti ti ono malo, ono malo što je sijalo budućnost.
Sakriješ mi lice,
nek raste u tvom krilu.