Što želim, tko želim postati, gdje želim ići... ne znam... sve je odjednom postalo toliko komplicirano.
Ništa nije isto, kao da počinjem graditi svoj život iz temelja. Odlazak u novi grad, od obitelji i starih prijatelja, sam
protiv svih. No dobro, kakav bi bio moj život, a da nije kompliciran. I nekako mi je više zbog njega. Volim ga i ne mogu se pomiriti sa
činjenicom da ništa više neće biti kao prije, da ćemo se viđati vrlo rijetko, uz obaveze i faks koji će nas zaokupiti. Moji osjećaji prema njemu su neopisivi.
Nikada se u životu nisma osjećala ispunjenom kao u posljednjih godinu i pol. Taj čovjek je izuzetan. Ima moć da se osjećam poput NEKOGA, nekoga tko ima svoje ja.
Treba mi njegova podrška, jer bez nje sam ona stara, izgubljena Iva koja ne zna razmišljati i koja ne zna ljudima reći ne. Ja sam ona koja je pod utjecajem
drugih, koja pleše onako kako drugi sviraju. Vjerujte, to je najgora moguća stvar koja vam se može dogoditi u životu. I još gora, da se ne možete suprostaviti tome, nego
cijeli život podilaziti drugima kako bi oni bili sretni, dok vi iznutra patite. To je kao da ste mrtvi, u svakom slučaju oni gaze po vama. Za sebe samo molim Boga,
daj mi snage da neki puta znam reći NE.
Post je objavljen 09.07.2012. u 15:28 sati.