Razmišljao sam neki dan koji su gradovi bitni u mom životu, koji su ostavili neki trag u meni i na ono što radim? Naravno, u toj brojalici isključujem Rijeku... Pa, nema ih baš puno. Možda tek par njih. Jedan od tih gradova koji su utjecali na mene (a u kojem sam i živio u jednom periodu svojega života oko godinu i pol dana) je i Split.
To je jedan od prvih gradova u kojem je Laufer imao veće koncerte. Publika je znala sve riječi pjesama i pjevala ih zajedno sa nama. Nije bilo moguće zamisliti bilo kakvu turneju ili promociju, a da u njenu trasu nije uključen i taj grad. Uvijek bih ostajao još par dana, ako sam bio slobodan, nakon svirke i tulumario sa prijateljima po njihovim stanovima, tadašnjim klubovima i gotovo uvijek prvo jutarnje svjetlo dočekao negdje vani. Znali smo satima još pričati negdje na Marjanu, a onda se spustiti do rive na prvu kavu... I onda opet sve u krug. Upoznao sam divne ljude. Neke od tih prijatelja znam sresti i danas kad dodjem u Split. Uglavnom su povučeniji i tiši nego što ih pamtim iz tih dana, ali svejedno znamo ubiti sate i sate brbljarijama kada se sretnemo.
Naravno, i sam kraj Laufera je ponovo vezan baš za taj grad. Imali smo koncert u nekoj betonskoj, hladnoj zgradi...(znam da se taj studentski centar zvao na "B", ali trenutno mi je mozak sto se imena tice stao)
Koncert je bio rasprodan. Ja sam se već osjećao polako potrošen u toj priči. Publika je bila puna energije i emocija, kao i uvijek u Splitu. Pjevali su sve pjesme, neki od njih su se penjali na binu i skakali ponovo natrag sa njenog ruba, sjećam se, veliki dio njih je imao handmade majice Laufer na sebi. Oko mene, bend je, ponesen atmosferom te publike, svirao glasnije i jače nego inače. U jednom trenutku mi se učinilo da su stvari otišle u krivome smjeru i stao sam sa pjevanjem. Sjećam se kako sam pogledao Vavu koji je tresao svog Gibsona i vjerujem da nije ni primjetio da šutim. Publika je pjevala toliko glasno da je u tom trenutku prestalo biti bitno pjevam li ja uopće. Pokušao sam nešto reći publici, zamoliti njih i bend da stanu na trenutak, ali ništa se tu nije moglo napraviti. Lonac je prokuhao.
Sjećam se kao sada da sam potpuno stao i dobro promotrio situaciju oko sebe. Bend koji skače i svira ponesen atmosferom, publiku u kojoj je već veliki dio njih golih do pasa pjeva ili viče, svi zajedno tresu glavama i ja, potpuno nevidljiv i gotovo nebitan. Na mikrofon sam nakon toga uspio reći "upomoć" , ali to nisu bile riječi trenutno svirane pjesme i nikoga nije bilo briga. Stvari su otišle predaleko. Gdje je taj trenutak kada se to, zapravo dogodilo? Tko zna.
Imao je Laufer nakon toga još par koncerata, ali to je bio za mene zadnji.
Prve materijale i cijelu jednu nikad izašlu ploču Laufera snimili smo isto u Splitu. U tadašnjem studiju Nenada Vilovića. Od tih snimaka preživjela je "Moja voda" i "Nebo" (makar smo nju kasnije ponovo snimili za potrebe "Otrovne kiše"). O tome koliko je ta pjesma, snimljena u Splitu , "Moja voda" značila u našem glazbenom putovanju, nema smisla ni govoriti.
Kada sam par godina kasnije odlučio snimati album "Žena dijete" znao sam gdje to trebam otići napraviti. Nisam imao cijeli bend (tada su svirali samo Marco i Ljubo) i trebalo je pronaći mjesto gdje postoji neka zdrava, pametna scena, grupa glazbenika i otvorenih ljudi koji će nam pomoći poroditi te pjesme kako treba... I tako smo odselili u Split. Iznajmili smo stan u Radunici i tamo proveli (sa malim pauzama) i više od godinu i pol.
Luky nas je upoznao s mladim glazbenicima te novonastajale scene. Slušao sam snimke od kojih je kasnije nastao prvi album The beat fleat-a i oduševio se njihovim pametnim glavama. Upoznao sam i Ruzinu i Zdeslava iz "Zidar betonsky" te još desetine mladih ljudi od kojih sam očekivao promjene u tom gradu - pretvaranje Splita u raj na zemlji. Veliki dio tih umjetnika nam je pomogao na stvaranju albuma. Ugradili su veliki dio sebe u njega. Zdeslav i Ruzina su odsvirali takve gitare na "Black tattoo" koje nikada više nakon njih nismo uspjeli ponoviti, Radman je svirao pilot gitare koje su sve ostale na albumu. "Odlučio sam da te volim" je svirao bolje nego što je moja mašta u stanju zamisliti. Saša se taman vratio iz inozemstva i pjesmu "Ruke" je učinio bajkovitom... Divni dani. Upoznao sam divne mlade ljudi čije misli i mašta gotovo da nisu imali granica. Razgovarali smo o bitnim i nebitnim stvarima po cijele noći na štekatima prazne place...
U tom periodu, ali i nešto ranije, veliki dio ljudi se počeo doseljavati u taj grad. Znali smo samo sjediti na nekoj klupici i promatrati kako se neki od tih pridošlica uzaludno pokušavaju uklopiti u stotinama godina utabane struje tog grada, naravno, bezuspješno. Horda te nove " ekipe" malo po malo počela je mijenjati stvari po svojoj mjeri. Svakim mojim sljedećim dolaskom u taj grad, ti novi su bili sve glasniji , a oni "stari" sve tiši i povučeniji.
U to sam vrijeme upoznao Tončija Radića, čovjeka s kojim sam podijelio neke od nezaboravnih priča i dogadjaja u životu i s kojim sam se naputovao i nasvirao u svom životu kasnije. Upoznao sam ga u "Kadi" na nekoj svirci. Brzo smo kliknuli i gotovo od istog trena postali veliki prijatelji. Stanovao je na Bačvicama. Gledali smo filmove u ljetnom kinu. Svirali smo tamo. Barem 7-8 puta. Predivno. Tonči se zajedno sa nama, nakon snimanja albuma, vratio i zamijenio svoju adresu na Bačvicama na dugo vrijeme za novu, riječku. Cijeli jedan život smo proveli zajedno.
Čovjeka koji nam je radio dugo godina koncerte upoznao sam isto...u Splitu. Stanislav Czwik. Pa i njegov tadašnji partner Bili, koji sada vodi "Quasimodo"... Uh, bolje da o tome ne počnem pisati jer smo toliko toga prošli zajedno da će jedna priča otvoriti drugu i onda neće biti kraja. Kao i u slučaju Tončija (pa napokon, i Lukića) toliko je toga da blog nije forma za pisati o njima :) I moj veliki prijatelj Gibo je isto iz Splita. Taj grad i ja kao da smo proštepani zajedno. Možda i pukne koji končić tu i tamo, ali se štep i dalje drži.
Ok, prošlo je dosta godina od tada. Ne postoji ni "Feral" više. Kada imamo koncert u Splitu, to nije u "Kadi" ili "Obojenoj" već na nekim novim mjestima. Napravim đir gradom u nadi da ću slučajno sresti nekoga od njih pa da popijemo kavu zajedno, kao nekada. Promijenili su ljudi brojeve telefona, a ja nove nemam. Teško. Gradom šeta nova generacija. Neki potpuno drugi ljudi. Možda dio njih poznaje mene , ali ja ne poznajem njih.
Ne znam gdje su nestali ljudi koje sam ja poznavao? Ljudi britkog uma, neustrašivog jezika, širokih pogleda i odlučnog koraka. Ne želim vjerovati da su se povukli među svoja četiri zida da sa sigurne udaljenosti promatraju pad zadnje obrane grada?
Ni jedan od ljudi koje sam ja upoznao u svim svojim boravcima u Splitu, siguran sam, neće baciti kamen u subotu. Neće reći niti riječ pogrde. Sigurno neće biti u skupini onih koji mrze i ne podnose i ne prihvaćaju ništa drugačije od samih sebe. Takve ljude u tom gradu nisam imao prilike upoznati. Upoznao sam stotine ljudi koji su mi otvorili nove horizonte, pomogli mi shvatiti stvari koje ne razumijem, pomogli su mi stvoriti pjesme kojima su prihvaćanje, razumijevanje i ljubav uzidani u temelj.
Taj me je grad uspio srušiti u jednome trenutku i gotovo pokopati, ali odmah u sljedećem mi dozvolio ponovo izrasti u boljega sebe. Zato volim taj grad. Zbog ljudi koje volim. Baš mi fale, ali na neki način i trebaju u ovome trenutku. Isto koliko trebaju i oni sami sebi.
Razmišljam da se u subotu zaletim do Splita. Taj dan je parada. Povorka kojom se promiče tolerancija. Kojom se prihvaća drugačije. Povorka nenasilja i mira. Povorka ljudi sa istim onakvim idejama o svijetu kakve sam tada čuo i usvojio boraveći u Splitu. Vjerujem da je to idealna prilika da se sretnemo. Svi, na istom mjestu. Bez mobitela i prethodnih dogovora. Ako smo i ostarili, sumnjam da je iscurilo iz nas sve ono što nas čini ljudima.
Nekako mi se čini da je dovoljno toga napisano i da smo se dovoljno preispitivali sve ove godine u toploj sigurnosti naša četiri zida. Sada bi se trebalo pomaknuti.
Nema više smisla čekati da nam vijesti ili novine kažu kako je bilo i kako je prošlo. Kakav se Split točno dogodio u subotu.
Odavno to više nije povorka za "njih". To je povorka za "nas".
Nadam se da se vidimo. Baš mi falite.
Bit će mi zadovoljstvo, zajedno sa vama, ponovo prošetati vašim gradom.
Urban
P.S. s obzirom da sam i prošli put stavio jedan tekst pjesme sa novoga albuma, onda neka bude tako i sada.
Kasno je za ljubav
i koliko se sjećam
imala si zagrljaj veći
i od ruske šume
i himne za poginule,
a od tvog parfema
pucale su tamne grane
i koliko se sjećam
zapeli smo u gužvi
psovala na sve vozače
i pljuvala šofer šajbu
dobila si grč na gasu
krstili smo male aute
ali
kasno je
kasno je za ljubav
i odjednom
i odjednom
i za mržnju prekasno.
prošetajmo medju budne
odšetajmo...pa što bude.
govorili smo unatraške
govorili smo :
"sav omanjas! sav omanjas!"
"es etibej!! es etibej!!"
"es es es es es es etibej!!"
usnuo od uvijek žudi
da sve pamti dok se budi,
ali
kasno je
kasno je za ljubav
i odjednom
i odjednom
i za mržnju prekasno.
prošetajmo medju budne
odšetajmo...pa što bude.
Post je objavljen 07.06.2012. u 13:10 sati.